Umjesto spiska štrajkaša, mogu Vam poslati fotografije sa skupa
Pročitajte nadahnuto pismo Dekana splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije, prof. dr. sc. Alena Harapina, upućeno ministru znanosti, obrazovanja i sporta Željku Jovanoviću.
Pročitajte nadahnuto pismo Dekana splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije, prof. dr. sc. Alena Harapina, upućeno ministru znanosti, obrazovanja i sporta Željku Jovanoviću.
Gospodine Ministre, Jučer je, kao i uglavnom na svim osnovnim i srednjim školama te fakultetima organiziran štrajk. Isto tako je i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, Sveučilišta u Splitu.
Da se ne lažemo. Nije to bio onakav štrajk o kakvom prosječan čovjek ima predodžbu: silni transparenti, govorancija i sl. Ovo je bio, hajdemo ga tako nazvati tihi štrajk. Zalijepljeni su plakati, dio radnika se okupio, sindikalni povjerenik je još jednom ukazao na razloge štrajka, pa smo se mirno razišli (cca nakon pola sata). Kažem „mi“ jer sam i ja bio među njima. Nakon skupa, veći dio ljudi je izvjesio bedževe i nastavio mirno raditi svoj posao.
Međutim, mogu Vam reći da veći dio ljudi podržava štrajk ili, bolje rečeno, ne podržava smanjenje svojih prava. Pa tko je lud da bi ih se tako lako odrekao. Međutim, većina ljudi s kojima sam razgovarao također je svjesna situacije u kojoj se nalazimo i svjesna je da se bez odricanja nećemo tako lako izvući. Stoga je i većina ljudi radila, tj. održavala nastavu, iako podupire borbu za svoja prava. Također, uvjeren sam da bi se većina ljudi i odrekla dijela svojih prava (ili možda čak i svih), da vidi neku svrhu u tome. Da vidi neku višu strategiju i „svjetlo na kraju tunela“. Ovako, svi imaju dojam da se samo presipa iz jedne u drugu čašu, a obje šuplje, pa si postavljaju pitanje: „a zašto nama?“
Zašto pišem ovo pismo… Jedna od stvari koje me jako smetaju u pristupu Vlade je stalno ponavljana rečenica: „…oni štrajkaju, a oni koji ih hrane moraju raditi.“ Ja Vas lijepo molim da tu demagogiju izbacite iz izričaja. Svaki put kad se tako nešto spomene ja se lecnem. Odmah se osjetim građanin drugog reda, parazit, govno koje živi na tuđoj grbači. Pa se zapitam: zar mi nastavnici ne zarađujemo za svoj kruh? Nismo mi krivi što je sustav tako postavljen pa je školovanje besplatno. Ako smo samo mi problem onda se taj problem može vrlo lako riješiti – ukinite besplatno školovanje, iznajmite zgrade i opremu (za privatne škole i fakultete ili za tržne centre i kladionice, tko da više), pa da vidite para.
Ciničan sam, ali problem u koji je upala ova zemlja sa stajališta školovanja je vrlo dubok. Mislim da naše školstvo generalno nije loše, ali je zastarjelo i kao takvo, u svjetskim okvirima neprepoznato. Probije se samo par izuzetnih pojedinaca, koji bi se probili i bez škole (kao što je Tesla svojevremeno). Najbolji dokaz toga su silne nagrade koje dobivaju pojedinci, a sveučilišta nam se ni ne nalaze na listama. Mi se moramo usredotočiti na većinu, ne na pojedince.
A kako? Školski programi su nam zastarjeli. Loš status nastavnika doveo je do negativne selekcije. Programi su neosmišljeni i monotoni, a generalno nikoga nije ni briga. Tko će se još s tim zamarati, kad ionako jedva preživljava sa svojom plaćom, osim par entuzijasta. Smanjite plaće nastavnicima u osnovnim i srednjim školama, pa će selekcija biti još negativnija.
U moje doba, tj. kad sam ja još bio u srednjoj školi morali smo znati koliko Australija ima ovaca. Možda je u to doba to i bilo potrebno. U novo doba otvorite Internet i podatak dobijete lako. To već možete učiniti s većine mobitela. Sad je bitno naučiti kako razlikovati bitno od nebitnog. Kako shvatiti suštinu stvari. A tko će im to prenijeti?
Nažalost, većina „naroda“ još uvijek smatra da su nastavnici i previše plaćeni s obzirom koliko rade (tri mjeseca godišnjeg ljeti, jedan zimi, dva-tri sata dnevno nastave). Moja majka je među njima. Pa kad to ne mogu objasniti vlastitoj majci, kako mogu ikome drugome… Davno je Johnny B. Štulić pjevao: „Zaboga, recite narodu da se javnost buni.“
Nužan je zahvat u osnovnom i srednjem školstvu, a to se neće uspjeti bez dovoljno visokomotiviranih kadrova. Svi zahvati ovakvog tipa su dugoročni, najmanje 12 (8+4), a koji put i 16 (8+4+4) godina. Da li ijedna vlada očekuje ostati na vlasti 16 godina? Možda tu leži problem. U svakom slučaju, nemotiviran radnik nije dobar radnik.
Visoko školstvo je samo nastavak procesa. Ali i tu trebate motivaciju mladih ljudi da ostanu u sustavu. Ako od mladih ljudi tražite da Vam rade u znanosti za naknadu od 1.600,00 Kn mjesečno, oni će to možda i napraviti do prve prilike da odu u privredu ili preko „grane“. Znam da ni vani mladi znanstveni novaci nisu bolje plaćeni, ali imaju perspektivu. Ovim predloženim sustavom znanstveni novaci nemaju ni plaću ni perspektivu. Ono što me tišti je da, nažalost, imam niz kvalitetnih kandidata koji bi i pristali na ove uvjete.
Visoko školstvo i znanost je preglomazni, a neefektivni sustav… Slažem se. Međutim uravnilovka smanjenja plaća svima neće popraviti situaciju. Ja sam osobno podržavao zakone (znate o kojima govorim). Nisu prošli. Ostao je stari sustav, iako smatram da ga treba temeljito izmijeniti. No, dok se to ne dogodi, ipak bi trebalo odijeliti žito od kukolja. Imate reakreditacije, imate objektivne pokazatelje rada i nerada, pa iskoristite ih.
Jer najbolji odlaze. Barem oni koji mogu. Možda bih mogao iskopati podatak s interneta koliko ih je, ali nije ni bitno. Odlaze. Prema našim računicama prosječni student koji završi studij u 5 godina državu direktno košta bar 250.000,00 Kn. Kad četiri takva odu vani, eto Vam miljonček. Spriječite to, ako ikako možete.
Moja ustanova stagnira zbog obustave primitka novih kadrova. Upravo smo bili u procesu razvoja dva studijska programa kad je došla kriza. Snalazimo se s onim što imamo. Sredstvima koje dobijemo od jednog studijskog programa financiramo druga dva (vanjsku suradnju). Objektivni pokazatelji kažu da bi trebali bar jedan od tih studijskih programa zatvoriti. Trenutno je status quo. Unatoč svemu ocjena reakreditacije nam je 4.28.
Situacija se neće popraviti sama od sebe, tu ne pomaže onaj Coelho pristup („treba samo dovoljno snažno željeti blagostanje, pa će se cijeli svijet urotiti da se ono i dogodi“). Mi smo mala država. Da bi se izvukli iz dreka treba nam strategija razvoja koja, usudio bi se reći, je nemoguća bez efikasnog školstvo i znanosti. Osobno imam dojam da „jači“ ministar, snažnije potegne za svoje ministarstvo. Potegnite Vi za nas. Ovdje ne mislim direktno na plaće i dodatke, mislim na uvjete rada i strategiju za budućnost. Nažalost, sve ipak kreće od materijalnih sredstava. Kunemo se u znanost i školstvo, a sa druge strane sve ih više cijedimo. Entuzijazma još ima, nemojte da potpuno splasne.
Također, da se ne lažemo, spisak Vam neću poslati. Ako baš želite mogu Vam poslati fotografije sa skupa. Kažu da slika govori više od tisuću riječi. Mogu jednostavno reći da se „nitko od zaposlenika nije izjasnio o sudjelovanju u štrajku“, a oni koji nisu radili, ti su primjerice, slavili Dan Republike.
Ako želite moj odstup sa mjesta dekana, imate ga.
Još ću jednom citirati Johnny-ja Štulića:
Što se događa kad očajanje zahvati ljudeKad očajanje neumitno prelazi u kajanjeGledajući iz daljine konture na sceniPadaju mi na pamet vodene bojeUmazane ruke brzo se peru Iskreno,Prof. dr. sc. Alen HarapinDekan FGAG-a Split
