Milanović se bori za vlastitu fotelju serijom nepromišljenih optužbi
Vertikala sindikata obrazovanja priopćenjem je reagirala na izjave premijera Milanovića o besmislenosti i komičnosti štrajka u obrazovanju “kojeg sindikalni čelnici koriste kao borbu za svoje fotelje”.
Vertikala sindikata obrazovanja priopćenjem je reagirala na izjave premijera Milanovića o besmislenosti i komičnosti štrajka u obrazovanju “kojeg sindikalni čelnici koriste kao borbu za svoje fotelje”. Priopćenje prenosimo u cijelosti:
VERTIKALA SINDIKATA OBRAZOVANJA
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Izjava predsjednika Vlade da je ovaj štrajk „besmislen i komičan“ predstavlja još jedan politički i ljudski pad Zorana Milanovića kao predsjednika Vlade.
Njemu je smiješna borba za plaće, pravedan tretman i dostojanstvo 80 tisuća njegovih građana, njegovih zaposlenika i njegovih birača. Otresti se bahato o toliko ljudi samo zato što konzumiraju svoje pravo na štrajk kao civilizacijsko postignuće socijaldemokratske politike u zadnjih 150 godina znači poslati poruku: meni do socijaldemokratskih vrijednosti nije ništa stalo, ja sam liberal, moji su prijatelji veliki poduzetnici, ja sam vladar, a orao ne lovi muhe. Osim poruke prezira prema običnom čovjeku, prosvjetaru, on šalje i poruku da je štrajk sukob između njega i sindikalnih predstavnika kako bi zamutio da je u sukobu zapravo s 80 tisuća ljudi.
On govori o štrajku kao ucjeni sindikalnih čelnika, a ne o borbi građana za svoja socijalna prava.
Njegov je govor manipulativan i bezosjećajan. Njemu je smiješno da djeca ne idu u školu, iako je to zapravo tužno, baš kao što je žalosno da sindikati moraju organizirati štrajk jer u zemlji nemaju s kime iskreno razgovarati. Najtragičnije je da u zemlji nemamo premijera s ljudskim licem.
Nije štrajk besmislen, jer se organizira kao oblik pritiska pred izbore, što je uobičajeno u cijelom svijetu. Besmislene su njegove izjave, laži i manipulacije. Tvrdnja da ne može ništa sada napraviti je dvostruka podlost. Prvo, mogao je napraviti prije mjesec dana kada smo čekali da nas primi, kako je to najavio Mornaru. Nije nas primio. On time ne priznaje legitimitet čelnih ljudi sindikata izabranih u demokratskoj proceduri. To je dno dna jedne nedemokratske politike. To je negiranje temeljnih demokratskih načela, koji su i njega doveli na vlast. Nije nas primio kad je trebalo, već je kupovao vrijeme da bi nam se sada mogao smijati u lice i lagati kako on ništa više ne može napraviti. On zna da još uvijek sve može. Kao prvo, tehnička vlada nije nastupila sve dok predsjednica ne proglasi datum izbora. A i onda kada tehnička vlada nastupi on može potpisivati ugovore radi uklanjanja znatne štete, što štrajk jeste. Milanović dobro zna što o tome piše u Zakonu o primopredaji vlasti.
Da bi kompromitirao štrajk, on sugerira da su „neki“ mogli lako sa Sanaderom i s Kosoricom, ali ne mogu s njime. Ti neki opet su čelnici Sindikata, a ne stotinjak tisuća ljudi koji su tada štrajkali, kao što su štrajkali i za vrijeme Račana, kojeg se ne usudi spomenuti.
I na koncu obećaje da će nakon izbora prosvjetari doći na red. Nije jasno zašto uopće nešto obećaje kad mu više nitko ne vjeruje? Zašto nije ponudio sporazum na kojem će napisati što to on obećaje? Zašto nije tražio kompromis? Kako zna da ne bismo na njega pristali ako nije niti pokušao? Štrajk nije ucjena već pritisak, iz njega se svagdje u svijetu izlazi traženjem kompromisa, a to ovisi o stupnju demokratske kulture predsjednika vlade.
Sasvim je očekivano i razumno ne vjerovati čovjeku koji je izigrao svoju riječ višekratno. Sjetimo se obećanja od prije tri godine da će prosvjeta biti na prva redu, ili licemjerja oko pitanja građanskog referenduma.
Vrhunac cinizma je njegova izjava da je na početku pregovaranja sa sindikatima postavio za pregovarače “vrlo umjerene ljude” poput Mrsića i Mimice. O Mrsićevoj umjerenosti svi već sve znaju. Neven Mimica je, doista bio “pristojan”, u smislu da je tijekom cijelih pregovora šutio i vidjelo se da mu je neugodno što mora makar šutke zastupati to što se očekivalo da zastupa (no uskoro je “nestao” na poslu povjerenika Europske komisije”).
Nakon dvadeset i pet godina života u demokraciji, predsjednik Vlade zamućuje relacije, odnose i načela demokratskog života, šalje narodu poruku da sindikati nisu predstavnici svojih radnika, da oni zapravo nisu potrebni i svojim izjavama agitira za njihovo slabljenje.
Zaključimo, orao muhe ne lovi pa s njima niti ne pregovara (jer mu muhe ne financiraju predizbornu kampanju). Zapamtit će to prosvjetari, a vjerujemo i drugi građani.
Jedini koji se ovih dana bori za vlastitu fotelju, svim nečasnim sredstvima, koristeći laži i podvale, potkopavajući demokratske vrijednosti, dovodeći zemlju na rub unutarnjih i vanjskih sukoba samo da bi bio na vlasti, je Zoran Milanović. Kako to čelnici sindikata čuvaju svoju fotelju ulaskom u štrajk? Kakva je to izvitoperena izjava? Zna li on kako funkcioniraju sindikati? Odluke o štrajku ne donose čelnici već kolektivna tijela sindikata. Čelnici odluke provode i javno zastupaju. Zar to Milanović ne zna? Zna, ali laže. Ulazak u štrajk je uvijek rizik za sve u sindikatu, baš kao i ulazak u rat. U tome nema ambijenta sigurnosti, foteljnosti i ležernosti, već sasvim obrnuto cjelodnevnog i noćnog rada s ljudima, medijima, pregovorima… Teškoga rada, koji najindolentniji premijer u povijesti Republike Hrvatske nije upoznao.
Zoran Milanović nema argumente protiv sindikalnih stajališta, zato ima seriju nepromišljenih optužbi na raspolaganju. A kada mu niti to ne uspijeva onda će pokušati nasanjkati dva sindikata i zvati ih na tzv. pregovore, kako bi im mogao zabraniti štrajk, odvojeno od trećega, kako mu u tome ovaj ne bi smetao. Otužno.
Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja
Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske
Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja
