Izmjene Zakona o znanosti: Ne određuje pravo etiku, nego etika određuje pravo

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja očitovao se u srijedu na Nacrt izmjena Zakona o znanosti i visokom obrazovanju. Ministar Barišić odbio je naše primjedbe i pozvao se na priopćenje dvojice voditelja radne skupine za izmjene Zakona. U nastavku šaljemo odgovor na navode Ministrove ekipe. U njemu dokazujemo pogrešnost njihovih navoda po svim pitanjima:

1. Problem nejednakih uvjeta oduzimanja znanstvenog zvanja 
2. Sankcioniranje ranijih etičkih povreda
3. Marginalizacija Odbora za etiku

Dosadašnja odredba bila je maksimalno jasna i precizna kada se uzme u obzir narav etičke odgovornosti i objektivno nije bilo potrebno ići u njenu izmjenu. Dakle, analiza nove odredbe nedvosmisleno pokazuje da ona nije ono što navedeni dvojac tumači te da će njene konzekvence sasvim izvjesno smanjiti razinu i ovako niske moralne rigoroznosti u sustavu. Pozivamo ministra da ne pusti takve promjene Zakona koji će omogućiti svima da spekuliraju kako Zakon mijenja radi sebe. Naglašavamo, ne određuje pravo etiku, nego etika određuje pravo.

 PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

• Izmjene Zakona o znanosti smanjuju ionako nisku moralnu rigoroznost u sustavu

• Ne određuje pravo etiku, nego etika određuje pravo

U ponedjeljak, 22. svibnja otvorena je javna rasprava o Nacrtu Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Riječ je o 12. izmjeni tog zakona.

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja očitovao se o Nacrtu Prijedloga konferencijom za medije na kojoj je iznio svoje glavne primjedbe, da se izmjenama pogoduje pojedincima a ne vodi računa o ljudima i sustavu. O tome se više detalja može naći na stranicama Sindikata znanosti i u članku objavljenom na www.ideje.hr.

Ministar Barišić trudio se demantirati navode Sindikata zagovarajući raspravu ad rem, a ne ad hominem. Stavimo privremeno na stranu ministrove motive da Zakon mijenja u odredbama koje se izravno tiču njega, a da ne mijenja baš ništa u Zakonu po pitanju na kojem inzistira Sindikat, a koje se tiče 400 vrhunskih mladih asistenata, kojima je u pitanju zakonitost radnog odnosa, a koji i ovako stoje na izlaznim vratima svoje domovine.

Stavimo na stranu i to što se ministar bavi problemima koji žuljaju njega osobno, ali ne i problemima cijelog sustava (primjerice potpuna nezainteresiranost za kolektivno pregovaranje).

Raspravljat ćemo ad rem.

Neprihvatljive promjene uvjeta za oduzimanje znanstvenog zvanja

Komentirajući aktualno predložene izmjene i dopune ZZDVO-a, Sindikat je upozorio da se u sustavu spremaju neprihvatljive promjene uvjeta za oduzimanje znanstvenog zvanja. Promjene mijenjaju odredbe članka 37. važećeg ZZDVO-a koji kaže da znanstveno zvanje prestaje njegovim oduzimanjem „u slučajevima teških povreda etičkog kodeksa“.

Sada se predlaže nova odredba po kojoj se zvanje može oduzeti u slučajevima „propisanih povreda etičkih kodeksa znanstvenih organizacija, sveučilišta i sastavnica na kojima je prekršitelj zaposlen ili na kojoj je proveden dio postupka izbora u znanstveno zvanje, a koji su u vrijeme počinjenja bili propisani kao povrede.

Sindikat je iznio stajalište prema kojem će nova odredba dovesti do (1) nejednakih uvjeta za oduzimanje zvanja, do (2) nemogućnosti sankcioniranja etičkih povreda do kojih je došlo prije stupanja na snagu izmjena i dopuna te do (3) marginalizacije uloge Odbora za etiku u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

(1) Problem nejednakih uvjeta oduzimanja znanstvenog zvanja

Ministar se pozvao na priopćenje dvojice voditelja radne skupine za izradu izmjena i dopuna. Gospoda Staničić i Sokol u svom priopćenju na službenim web stranicama Ministarstva pojasnili su da ubuduće zapravo nema nikakvog straha od nejednakih uvjeta za oduzimanje znanstvenog zvanja jer se ne mijenja odredba Zakona koja određuje da sve povrede koje su propisane u nacionalnom Etičkom kodeksu, moraju biti propisane i u etičkim kodeksima sveučilišta i sastavnica, a da sveučilišta i sastavnice mogu jedino proširiti krug povreda koje mogu rezultirati oduzimanjem znanstvenog zvanja, a ne ga suziti.

Svi koji su pismeni mogu pročitati Etički kodeks odbora za etiku, u kojem jasno piše: „Svrha je kodeksa utvrditi očekivane odnose zasnovane na odgovornosti i poštenju, a ne izrijekom nabrajati što nije dopušteno“. Dakle, od etičkih kodeksa sveučilišta i sastavnica ne očekuje se samo proširenje, već i preciziranje općenitih normi iz nacionalnog etičkog kodeksa, tj. traže se „propisane povrede“.

Da objasnimo plastično. Svaka ustanova teoretski može posve različito propisati što se smatra etičkom povredom koja dovodi do gubitka zvanja. Tako primjerice, jedna ustanova može autoplagijat utvrditi kao vrstu plagijata koja dovodi do gubitka zvanja, a druga može konstatirati da se radi o etičkoj povredi, ali ne i takvoj koja može dovesti do gubitka zvanja. Istovremeno obje će ustanove imati kodekse nesporno usklađene s Kodeksom Odbora za etiku jer obje sankcioniraju autoplagijat, ali zaposlenik prve ustanove zbog toga može izgubiti posao, a zaposlenik druge ne.

Dakle, kriteriji oduzimanja znanstvenog zvanja po osnovi etičkih povreda zaista neće biti jednaki za sve znanstvenike. I to nesporno jest supstancijalna promjena u sustavu. Teško je odlučiti je li gora situacija u kojoj voditelji radne skupine to ne razumiju ili se iz nekog razloga žele ili moraju praviti da ne razumiju. S obzirom da su oboje doktori znanosti teško je povjerovati u ovo prvo.

(2) Sankcioniranje ranijih etičkih povreda

Autori izmjena i dopuna s pozivom na najviša ustavna načela navode da je „isključivo pravno dopustivo i jedino logički moguće odgovarati za povredu koja je bila propisana kao povreda prije nego li je osoba takvu povredu počinila. Naime, ako nije bila propisana, onda osoba nije niti mogla znati niti je bila dužna znati da se radi o nedopuštenoj radnji“.

Slažemo se s tim u svim slučajevima, osim kad se radi o etičkoj odgovornosti. Naime, etička odgovornost je puno šira odgovornost nego su to kaznena, građanska ili stegovna i postoji prije i neovisno od njih te nije nužno da etički prijestup bude unaprijed propisan. Zato i govorimo o etici, a ne o pravu.

Ne određuje pravo etiku, već etika određuje pravo. Primjerice, ispravno je da se u pogledu etičkog prijestupa vodi stegovni postupak ako je to poslodavac unaprijed propisao svojim aktom. Ali ako nije, to ne može imati za rezultat nepostojanje ili uopće nemogućnost utvrđivanja etičke odgovornosti na drugim odgovarajućim razinama.

Uuzmimo da su voditelji radne skupine u pravu i da je potreban minimum pravne sigurnosti, čak i u odnosu na etičku odgovornost, a koja se postiže ranijim propisivanjem nedopuštenih radnji kako bi osoba mogla unaprijed znati što je dopušteno, a što ne. Nije li onda ta pretpostavka već ispunjena Etičkim kodeksom koji načelno propisuje što se smatra nepoželjnim i nedozvoljenim ponašanjem u znanosti i visokom obrazovanju, koji postoji i na snazi je. Uostalom, i sami voditelji radne skupine tvrde da kodeksi sastavnica moraju s njime biti usklađeni.

Zašto je onda mogućnost sankcioniranja etičkih prijestupa svedena samo na one nedopuštene radnje koje propišu znanstvene organizacije i sastavnice kao poslodavci, a ne i na one već propisane Etičkim kodeksom?

(3) Marginalizacija Odbora za etiku

Predložena promjena članka 37. Zakona dovest će do daljnje marginalizacije Odbora za etiku kao najvišeg nacionalnog tijela zaduženog za pitanja etike u znanosti i visokom obrazovanju. Izmjenom članka 37, čak i ako Odbor utvrdi najtežu povredu Etičkog kodeksa bilo kojoj osobi u sustavu znanosti i visokog obrazovanja se na tom temelju neće moći oduzeti znanstveno zvanje, ako za to ujedno nisu ispunjene formalne pretpostavke na ustanovi na kojoj je znanstvenik zaposlen ili na kojoj je provođen izbor.

Te formalne pretpostavke mogu se kretati od nepostojanja zakonskih uvjeta (primjerice propisanost povrede u vrijeme počinjenja) do jednostavnog nepostupanja ustanove po etičkoj prijavi sukladno želji za nezamjeranjem na ustanovi. Dok postupak na ustanovi ne bude gotov nacionalno etičko tijelo neće moći učiniti ništa po pitanju predlaganja pokretanja postupka oduzimanja znanstvenog zvanja, makar je mišljenja da se radi o najtežem etičkom prijestupu. S druge strane kad postupak na ustanovi završi, intervencija Odbora nema smisla jer će ustanova ili odlučiti da postoji odgovornost i pokrenuti postupak ili konstatirati da odgovornosti nema.

Time je neizravno Odbor onemogućen u jednoj od svojih važnih funkcija, pa je sasvim opravdano govoriti o njegovoj marginalizaciji.

Od ad rema do ad hominema

Dosadašnja odredba bila je maksimalno jasna i precizna kada se uzme u obzir narav etičke odgovornosti i objektivno nije bilo potrebno ići u njenu izmjenu. Dakle, analiza nove odredbe nedvosmisleno pokazuje da ona nije ono što navedeni dvojac tumači te da će njene konzekvence sasvim izvjesno smanjiti razinu i ovako niske moralne rigoroznosti u sustavu.

Pozivamo ministra da ne pusti takve promjene Zakona koji će omogućiti svima da spekuliraju kako Zakon mijenja radi sebe. Za takvu vrstu argumentacije ad hominem, kao što vidimo, ovaj je tekst Zakona idealan materijal.

U Zagrebu, 26. svibnja 2017. godine

Ana Petošić, dipl. iur.,
voditeljica Pravne službe Sindikata znanosti

Vilim Ribić,
predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti

Ključne riječi:

Ana Petošić, autoplagijat, etička povreda, javna rasprava, Pavo Barišić, zakon o znanosti