Što muči mlade ljude u znanosti? Govore nam Tana, Luka i Jakov
Fascinirani znanošću, a preopterećeni i potplaćeni. Tim riječima asistenti u Hrvatskoj opisuju svoje radno mjesto
Ulazna pozicija u znanosti i visokom obrazovanju nije nimalo jednostavna. Inflacija i troškovi su rasli, plaća i opseg posla ostajali su isti. Dok su jedni zbog toga otišli, drugi ostaju, svjesni promjena koje vladajući trebaju uvesti u sustav.
‘Asistenti imaju nesigurnu budućnost’
Tana ima 31 godinu, doktorirala je tijekom asistenture na Institutu Ruđer Bošković. Sada je na poziciji poslijedoktoranda u Švedskoj gdje su joj primanja, očekivano, višestruko veća. U Hrvatskoj, kaže, asistenti imaju nesigurnu budućnost, nerijetko rade i dodatne poslove da bi imali dovoljno novca.
“Ako je suditi po mojoj banci, neću biti kreditno sposobna dok ne dobijem ugovor za stalno. Mnogim kolegama ovo je veliki problem jer si ne mogu riješiti stambeno pitanje”, govori.
Stoga predlaže nekoliko promjena u sustavu. Asistentima bi povećala plaće i uvela sankcije za one koji vrše pritisak na mlade ljude. Na koncu, uvela bi obavezan plan razvoja karijere za sve doktorande koji bi ih usmjerio na sve što bi mogli raditi nakon doktorata.
Promjena koju su asistenti izbjegli zahvaljujući Sindikatu znanosti je ukidanje radnog statusa. Vladajući su 2003. prilikom donošenja Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te 2013. prilikom izmjena i dopuna tih propisa zamislili da bi doktorandi trebali biti studenti koji primaju stipendiju, a ne asistenti koji primaju plaću i ostvaruju sva prava koja im po radnom statusu pripadaju. Tani je to neprihvatljivo.
„Ne bih pristala biti stipendist jer smatram da nisam studentica, već zaposlenica. Jedan od razloga je i to što studentima tijekom studija ne teče radni staž“, rekla je.
‘Koliko god se trudiš, može se dogoditi da izvisiš’
Luka ima 27 godina i asistent je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znanost ga je fascinirala još dok je bio student, profilirao se u statistici i obradi podataka, a posao istraživača ispunjenje je svih njegovih snova. Ipak, nije lako biti asistent, kaže. Deset je to godina bez stalnoga ugovora, plaće su niske, a obveza je dosta.
Preopterećenost različitim poslovima i manjak vremena za primarni zadatak – pisanje doktorata – čest je problem koji dijeli, kaže, s većinom kolega asistenata.
„Perspektive za budućnost su nepovoljne. Koliko god se trudiš, može se dogoditi da izvisiš. To je grozno jer počinješ razmišljati o obitelji, kupnji stana. Sve je to iznimno teško u kombinaciji nesigurnog radnog odnosa i niske plaće“, kazao nam je.
Nadređeni mu daju maksimalnu podršku, no poznaje i kolege koji su imali i drugačija iskustva i koje su loši šefovi te narušeni međuljudski odnosi natjerali na odlazak iz sustava.
„Imam neku vrstu posla iz snova, ali ovako je teško živjeti. Plaće su niske, a inflacija i cijene najma previsoki. Meni je apsolutno nemoguće išta uštedjeti nakon što podmirim troškove svog života“, ističe.
‘Treba pokazati više razumijevanja prema asistentima’
Jakov ima 30 godina i asistent je na Sveučilištu u Zadru. Svoju poziciju vidi kao vrata prema daljnjem napretku. Njemu radne obveze ne padaju teško, ali kao i kolege, nije zadovoljan plaćom.
Da poželi, ovih dana mogao bi dignuti kredit, no taj iznos bio bi svakako prenizak za rješavanje kapitalnog problema mladog čovjeka u Hrvatskoj – stambeno pitanje. To se ne može, kaže, riješiti jednom asistentskom plaćom, a pitanje je bi li i dvije bile dovoljne.
„Treba pokazati više razumijevanja prema asistentima kad su u osjetljivim fazama izrade doktorskog rada“, kaže.
Jakov smatra da je štetno biti u potpunosti zaštićen od otkaza, no ništa manje štetno nije držati čovjeka u neizvjesnosti vis-à-vis radnog ugovora. Zato vjerojatno ne bi pristao raditi na ugovore kraće od postojećih.
Ono što bi svima trebalo biti očito je da nekonkurentne plaće rezultiraju manjkom interesa za asistentskim radnim mjestom, što posljedično utječe i na kvalitetu rada. To, dakle, nije individualni, nego kolektivni problem. Konstatirao je kako taj problem treba rješavati u korijenu – većim plaćama i transparentnom selekcijom kandidata, a smatra i da je došao trenutak da se otvori razgovor o sustavu nagrađivanja. Postoji velik broj onih koji ulažu dodatan trud i imaju natprosječne rezultate i oni se nekako moraju razlikovati od onih koji ostvaruju minimum.
