Grčka i Hrvatska
U drugom broju Objektiva Vilim Ribić analizira zašto Grci prosvjeduju, a Hrvati ne.
U drugom broju Objektiva Vilim Ribić analizira zašto Grci prosvjeduju, a Hrvati ne.
Prvi svibanj u Hrvatskoj. Debakl sindikalnog prosvjeda u svim gradovima. Većina sindikata Matice, organizacije kojoj sam na čelu, ne prosvjeduju. Još jednom smo dobro procijenili. Mediji, s otužnog Jelačić placa, prenose dio govora jednog od čelnika koji kritizira građane što na prosvjed ne dolaze iako uvijek očekuju nešto od sindikata. Na prvi pogled ispravno. Ali svako dublje promišljanje dovest će nas do kompleksnog uzroka takvog stanja u kojem niti naš razočarani čelnik nije bez grijeha.
Prvi svibanj u Grčkoj. I ne samo prvi, već i drugi, treći i svaki daljnji. Žestoke demonstracije. Grcima uzimaju trinaestu i četrnaestu plaću i niz drugih «nečuvenih privilegija«. Neoprostiv je taj radnički grijeh. U kapitalističkom svijetu rastrošnost, obilje i ležeran rad mogu pripadati samo onima koji žive od imovine i kapitala, onima čiji raj na zemlji počiva na trudu zemaljskog čistilišta, a ponegdje i pakla.
Zgražaju se u Europi da se grčki radnici nisu složili s predloženim odricanjima. Ne zgražaju se što nitko od onih koji su do ovoga doveli, u cijelom svijetu, pa i u Grčkoj, nisu iza rešetaka. Ne zgraža se Europa nad svojim slobodnim svijetom u kojem sloboda legalne pljačke otima plodove rada milijuna ljudi. Grci imaju svijest o tome. Zato su na ulici. Smanjenje plaća tamo je uvijek samo povod.
U hrvatskom javnom mnijenju usporedba Grčke i Hrvatske svodi se na sliku o dobro organiziranim i borbenim Grcima i sasvim suprotnim Hrvatima. Pri tome se pretpostavlja da je prosvjedovanje samo po sebi dobro, a neprosvjedovanje, pregovori i kompromis slabost. Pri tome je kriterij uspješnosti tuča s policijom, ali ne i ostvarenje nekog cilja. Neću ovdje otvarati pitanja impresije i svrhe prosvjedovanja, ali ću se sjetiti štrajka prosvjetara 2006. godine. Grčki prosvjetari štrajkali su tu jesen devet tjedana i tražili 40% veće plaće. Dobili su 0%. Hrvatski prosvjetari su u isto vrijeme štrajkali četiri dana i tražili 19% a dobili 25% u tri godine. Nama je prosvjed bio sredstvo. U Grčkoj je počesto cilj.
Iako je dio hrvatskih sindikata zamjetno jak i u stanju mobilizirati svoje članove ipak je točno da nevjerica u moć kolektivnog pritiska dominira kod većine Hrvata. Nisu li neborbeni Hrvati neobično borbeni na stadionima i u ratu? Zašto nisu isto tako borbeni sa sindikatima na ulici?
Tradicija se poput lista lako otkine na početku, ali poput najžilavije grane ne da se slomiti nakon dugotrajnog ponavljanja. Prvi svibanj u Hrvatskoj ima tradiciju opuštanja i ljudima jednostavno prosvjed na taj dan nije u krvi, ili kako bi rekli evolucijski sociolozi, takav prvi svibanj njihov je već stoljetni mem. Mem je kulturološki gen u društvenoj strukturi, koji se kao i svaki drugi gen čvrsto nastoji održati na životu prelazeći s jedinke na jedinku. To je jedinica kulturne transmisije vrijednosti, vjerovanja ili ponašanja. Naši sindikati usljed krajnje neosmišljenih prosvjeda neuspješno pokušavaju unijeti u hrvatski memski skup jedan slabi mem koji nema šanse da preživi. Naše ljude na grah i šetnju Maksimirom ili Marjanom vodi daleko jači mem.
Hrvatski građani većinom ne razumiju zašto su važne demonstracije, ni kao iskaz nezadovoljstva, niti kao pritisak radi ostvarenja nekog cilja. Zašto to Grci razumiju? Povijesni tijek tamo je išao drugim putevima. Stariji se sjećaju građanskog rata četrdesetih godina, komunističkog pokreta ELAS i generala Markosa. ELAS, napušten od Staljina zbog podjele na Jalti, teško je vojno poražen zahvaljujući britanskim i američkim trupama. Grčka vojna hunta šezdesetih vršila je represalije nad demokratima i ljevičarima. Ta stradanja u dijelu grčkog društva, azili, teška sjećanja i frustracije bile su izuzetno plodno tlo za laku prijemčljivost socijalno borbenih mema – od radikalnih komunističkih i anarhističkih, do socijalističkih i sindikalnih – a sve to nadvijeno bogatim intelektualnim svodom lijevo-humanističke misli na tradiciji antičke veličine. Svaki prosvjed u Grčkoj impregnira prosvjednike na podlozi sličnih vrijednosti, ideologija i politika. Naime, veliki dio Grčke svoju utopiju još sanja.
Hrvati su iz sivila svoje socijalne utopije definitivno izašli. U njoj se o sebi nisu morali boriti, niti za sebe trpjeti a još manje dobro se organizirati. Sve je to za njih radila partija i država. Iako je jedna generacija već odrasla, u hrvatskom društvu memi vezani uz socijalnu borbu nisu rođeni. Iako su vanjske okolnosti i državna pitanja dominantno utjecale na sekundarnost unutarnjih pitanja, ipak su u tom smislu zakazale političke snage, mediji a najviše sindikati. Sterilni radikalizam i medijski sindikalizam u kojem čelnici daju doprinos tek virtualnoj stvarnosti, umjesto teškog rada s ljudima u rješavanju njihovih stvarnih problema, razjedinjenost, stragegijska nedomišljenost, izostanak vrijednosne orijentacije i nevjerodostojni čelnici s malim kapacitetom utjecaja, nisu ljudima ucijepili svijest o njihovim kolektivnim moćima.
U Grčkoj sasvim suprotno. U borbi za svoju utopiju grčki su sindikati dobro organizirani i veoma uspješni. Tijekom borbe za ideološke vrijednosti izborili su pravedniju raspodjelu nacionalnog bogatstva i mnoga prava u korist rada. Međutim, nisu uspjeli oteti od kapitala, koji je i tu uspješno izmigoljio. Oteli su od vlastite budućnosti i dohotka drugih zemalja.
Zagreb, 12. svibnja 2010.
Vilim Ribić
