Novi zakoni i reafirmacija akademskog etosa
Izvještaj Državne revizije o poslovanju fakulteta krije u sebi nekoliko usputnih opasnosti. Kao što nacionalno nabrijani ljudi nastoje poistovjetiti optužbe protiv pojedinaca za ratne zločine s optužbom na račun cijele nacije, tako i ovdje neki pogođeni već govore da iznošenje nepravilnosti služi napadu na cijelu akademsku zajednicu.
NOVI ZAKONI I REAFIRMACIJA AKADEMSKOG ETOSA
Pravo značenje izvještaja Državne revizije
Izvještaj Državne revizije o poslovanju fakulteta krije u sebi nekoliko usputnih opasnosti. Kao što nacionalno nabrijani ljudi nastoje poistovjetiti optužbe protiv pojedinaca za ratne zločine s optužbom na račun cijele nacije, tako i ovdje neki pogođeni već govore da iznošenje nepravilnosti služi napadu na cijelu akademsku zajednicu. Netočno, tisuće nastavnika koji čestito rade i godinama nose teret neorganiziranog i potfinanciranog sustava, koji ne participiraju u privatnim zaradama na javnom dobru i kojima su studenti svrha njihove profesije, a ne kupci njihove usluge, nisu bili niti kreatori niti sudionici onoga o čemu nalaz govori.
Druga opasnost je da površna javnost predimenzionira značenje izvještaja. Tome pridonose i neke pogrešne interpretacije. Primjerice, umjetničkim akademijama prigovoreno je da dodatak za doktorat isplaćuju nastavnicima koji doktorat nemaju. Umjetnici ne mogu stjecati doktorat, ali imaju ekvivalent doktoratu, pa je logično da im je to priznato i u plaći.
Većina propusta u poslovanju nema karakter kriminala već se radi o pojavama pretjerane komercijalizacije na javnom dobru. Uprave pojedinih fakulteta klize prema profitnoj orijentaciji svojih ustanova, što se iz nalaza jasno vidi.
Na bilo kojem zapadnom sveučilištu nije dopušteno ostvarivati dodatne zarade na štetu rada sa studentima i znanstvenog istraživanja a dopuštanje privatnih zarada odvija se pod strogim pravilima i regulacijom. Izvještaj revizije upućuje da je kod nas ostvarivanje tzv. vlastitih prihoda postalo prioritet. To je jedan od ključnih razloga zašto je potrebna reforma i novi zakoni. Ali to je ključni i jedini stvarni razlog otpora zakonima i reformama. Sve drugo su tlapnje.
Dijabolični konsenzus
Tako npr. protivnici reforme šireći teorije zavjere, optužuju da je ovaj izvještaj baš sada pušten kako bi prošli novi zakoni. Čak i da jeste tako to je potpuno nebitno. Izvještaj je otkrio ono što svi odavno već znamo. Bitno je samo to da je temeljna misija sveučilišta u opasnosti. Nju je trebalo odavno spašavati, ali vlast koja je zapostavila mnoge reforme zapostavila je i ovu. Već više od decenije postoji prešutni dijabolični konsenzus vlasti i fakultetskih uprava. Naime, ne želeći adekvatno financirati sustav svaka vlast je žmirila na bujanje komercijalnih tendencija tako da smo postali zemlja s najskupljim školarinama u Europi, u kojoj se studenti upisuju iznad kapaciteta a visina školarina određuje po načelu potražnje za atraktivnim fakultetima. Zemlja smo u kojoj unutar istog sveučilišta fakulteti jedan drugom naplaćaju troškove obrazovanja njihovih zaposlenika te najam prostora po komercijalnim kriterijima.
Neki fakulteti su tako zarađivali više nego što bi imali novaca da je Država adekvatno financirala sustav, a država je plaćala manje nego što bi morala da nije dopustila komercijalizirajuće ventile. Fakulteti su dio zarađenog koristili za ono što im država nije plaćala a morala je (prekovremeni, vanjska suradnja), često su i korisno ulagali u povećanje standarda (oprema, prostori itd) ali neki su dio prebacivali u privatne zarade, što je nedopustivo.
Vladama je u prilog išao i snažni otpor bilo kakvim promjenama. Mnogi se sjećaju, a posebno tadašnji ministar Hrvoje Kraljević, 2003. godine kada je Zagrebačko sveučilište slomilo reformu, pri čemu je tadašnji prorektor Bjeliš, odigrao sličnu ulogu koju igra i danas. Postojeći katastrofalni zakon i današnje kaotično stanje posljedica su tih zbivanja. Protivnicima nije valjala tadašnja reforma, ne valja današnja i uvjeravam vas, dragi čitatelju, neće valjati niti jedna buduća.
Besmislica je da novi zakoni neće ništa moći promijeniti jer su „bitni ljudi, a ne zakoni“. Naprotiv, novi zakoni uspostavit će hijerarhiju odgovornosti, koja sada ne postoji. Rektor se javno žali da nema nikakve poluge upravljanja prema postojećem zakonu da bi mogao postupiti po izvještaju Državne revizije. Upravo novi zakon rektoru osigurava i poluge i utjecaj.
Sveučilište nije upravljivo jer se odluke donose na dobrovoljnoj osnovi. Središte odlučivanja o kvaliteti cijelog sustava nije sveučilište, već su to fakulteti ili još gore moćniji dijelovi nekih fakulteta. Dakle, hijerarhija je postavljena obrnuto, sustav funkcionira kao brownovo gibanje, što dovodi do jačanja centrifugalnih sila i nemogućnosti artikulacije zajedničkih ciljeva i kriterija za djelovanje.
Borba za nove zakone borba je za novi sustav vrijednosti za reafirmaciju akademskog etosa narušenog od strane pojedinih centara moći.
Sindikat zagovara reforme
Optužio nas je nedavno rektor da Sindikat znanosti ne zastupa interese Senata. Točno, to nam nije niti funkcija. U Senatu sjede formalni poslodavci, ljudi s upravljačkim ovlaštenjima. Ali Sindikat, za razliku od rektora, zastupa interese većeg dijela članova akademske zajednice. Mi zastupamo sve one koji su u sustavu slabiji, koji rade svoj posao čestito i predano: to su nastavnici koji su iznijeli bolonjsku reformu. To su i asistenti koje se opterećuje nastavom, to su studenti koji plaćaju školarine, a to je i nenastavno osoblje koje su pretvorili u zaposlenike drugog reda. Sve to nisu rektorova pitanja. Jesu naša. Rektor nas je napao zbog ugovorenih prava iz kolektivnog ugovora a založio se i za ostanak školarina.
Sindikat reforme drži neizbježnima jer na to upućuju mnoge zabrinjavajuće činjenice. U predloženim zakonima nalaze se rješenja na tragu europske prakse. Ako to Hrvatskoj ne odgovara mora se onda otvoriti rasprava na temelju koje ćemo svi razumjeti argumente zašto dobra inozemna iskustva ne možemo implementirati u našoj zemlji.
To sigurno nisu niti argumenti o neoliberalizmu u Europskoj uniji i o štetnosti ulaska u EU (što slušamo iz anarhističkog miljea tzv. Akademske solidarnosti).
To sigurno nisu argumenti o vrsnosti našeg sustava. Oko 58% novaka nikada ne doktorira; imamo 7 patenata na milijun stanovnika dok EU-zemlje imaju prosječno 117; po broju znanstvenih radova smo na 46. mjestu na svijetu dok smo po broju citiranosti 194., što govori da nismo relevantni u svijetu.
Nedavno je Europska asocijacija sveučilišta veoma loše ocijenila Zagrebačko sveučilište. Zbog fragmentiranosti kaže se često da imamo onoliko bolonja koliko imamo fakulteta.
Sindikat je sudjelovao u radu na najnovijim verzijama zakona. Poboljšanja su veoma velika. Npr. odustalo se od plaćanja studija za sve studente koji redovito izvršavaju svoje obveze. Poboljšali smo bitno radne odnose. Uklonili smo de facto radni odnos na određeno vrijeme, jer nastavnici mogu aplicirati na više radno mjesto bez opasnosti da će izgubiti postojeće kao što je sada slučaj. Uklonili smo blokadu napredovanja za mlađe ljude, uvedena je odgovornost mentora za razvoj novaka. Rektora bira senat a ne sveučilišno vijeće kao u prvotnoj verziji, itd. itd.
Stoga, ovo više nisu samo zakoni Ministarstva već pripadaju i nama koji smo na njima radili zajedno s 30 najistaknutijih ljudi sa sveučilišta i iz znanosti. Potpuno je bezumno osporavati rektorima, prorektorima i ravnateljima legitimitet za rad na tim zakonima. Osim rektora Bjeliša, koji nije htio dati nikakav doprinos, ambijent u radnim skupinama bio je veoma tolerantan.
Ako se reforma ne provede sada studenti će se naplaćivati školarina još nekoliko godina. Ako se reforma ne provede sada morat će se provesti kasnije, ali tada možda s drugačije riješnim radnim odnosima što bi moglo nanijeti velike štete zaposlenicima.
No, unatoč bitnim i velikim promjenama, zakoni kritičarima i dalje ne valjaju. Potpuno je jasno. Nije pitanje zakona. Većina ih nije niti pročitala. Već je pitanje reforme. To je bit stvari.
Ispunjeni zahtjevi Sindikata
Sindikat je imao tri velika preduvjeta bez kojih ne bi mogao podržati zakone. Iako još valja analizirati detalje, već sada možemo reći da su naši zahtjevi u verziji koja je završila na Vladi prihvaćeni u znatnoj mjeri.
Prvo, školarine će se subvencionirati u punom iznosu, na čemu smo jako inzistirali. Drugo, Ministarstvo je predvidjelo povećano financiranje sustava zbog reformskih troškova. Slijedit će naša analiza i razgovor oko toga je li to predviđanje realno i dovoljno. Treće, visoko obrazovanje kao javno dobro navedeno je kao princip u obrazloženjima zakonskih tekstova.
Sindikat se još uvijek ne slaže s nekim rješenjima, osobito što se tiče uvođenja vječnih asistenata, mladih ljudi koji imaju radni odnos na neodređeno vrijeme i ne moraju nikada doktorirati.
S punom odgovornošću mogu izjaviti da će, zahvaljujući i Sindikatu, stupanjem na snagu ovih zakona vrijediti besplatno visoko obrazovanje za sve koji redovito ostvaruju svoje obveze.
Smisao pozivanja na štrajk
Začuđuje da i sada, nakon ovih promjena, na štrajk zbog zakona pozivaju one skupine koje su navodno veliki zagovornici besplatnog visokog obrazovanja. Ili ti ljudi ništa ne razumiju, nisu pročitali zakone ili bezočno lažu jer im nije stalo do besplatnog školstva onoliko koliko im je stalo da se reforme ne provedu i da se na njihovim fakultetima i dalje radi po starom. To je veoma nekorektno prema studentima i njihovim roditeljima, građanima i radnicima ove zemlje, jer se s njima manipulira. Poziva ih se na štrajk protiv vlastitih dugoročnih interesa. To su ljudi kojima je važna financijska autonomija fakulteta, pa mimikrijski govore o navodnom ugrožavanju autonomije sveučilišta. U svijetu nije poznata autonomija fakulteta, ali jeste autonomija sveučilišta.
Stoga, po našem mišljenju ne postoje razlozi za štrajk, osim ako to nije očuvanje postojećeg nemoralnog gulenja studenata, i osim ako to nije očuvanje profitne orijentacije naših ustanova na štetu istinskih interesa sudionika visokoškolskog i znanstvenog procesa, nastavnika, studenata i društva u cjelini.
I još jedan detalj. Prema postojećem pravnom poretku u RH takav štrajk po svemu sudeći nije legalan. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda još iz 1996. godine, koja je dio pravnog poretka, ne smije se štrajkati zbog pitanja koja se uređuju zakonom i propisima. Štrajk je interesni spor u kojem radnici nešto traže od poslodavca, a ako se štrajka protiv zakona onda to poslodavac ne može ispuniti jer je to u nadležnosti parlamenta. U sindikatima smo dugo već nezadovoljni s takvom suženom interpretacijom, ali je danas tako.
I na koncu, kada je riječ o autonomiji sveučilišta jasno je upućenima da se ona povećala povećanjem financijske samostalnosti sveučilišta. Usljed programskih ugovora sveučilišta će samostalno raspolagati sredstvima, a ne kao do sada kada su morali ići u Ministarstvo za svaku potrebu. Po prvi puta će financiranje sveučilišta biti stavljeno u vezu s kvalitetom nastave i istraživanja.
Ovim zakonima se Država izvlači iz dosadašnje upravljačke uloge i pojavljuje se kao i u mnogim drugim zapadnim zemljama tek u nadzornoj ulozi. Rješenja ni u čemu ne odudaraju od europske prakse u kojoj je Država znatno više prisutnija nego naša u ovim novim zakonima.
U Zagrebu, 25. lipnja 2011.
Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća
