Preslabi sindikati i presnažni kolektivni ugovori

Kolumna Vilima Ribića u Objektivu

Povodom uspjeha sindikalne peticije u prošlom sam broju pisao o nepovoljnoj percepciji koju sindikati godinama trpe u javnom prostoru. Tragajući za opravdanim razlozima takve slike tekst sam završio osvrtom na sindikalne slabosti. Spomenio sam besmislenu konkurenciju među sindikatima i iz nje proizašlog ispraznog radikalizma, zatim, stručnu podkapacitiranost i na koncu činjenicu da sindikalni čelnici nikome ne odgovaraju za svoje propuste.

Ovdje dodajem još i kukavičluk koji se izopačeno prodaje za svoju suprotnost. čelnici stalno napadaju Vladu kao da je to danas nekakva hrabrost, ali ni u ludilu ne preuzimaju neke odgovornosti, jer to nije popularno među drugim sindikalcima, niti među članovima, a najmanje u medijima. Nadalje, naši sindikati su uvijek protiv, u otporu reformama i novim inicijativama uslijed izostanka kreativnih sposobnosti i strateškog promišljanja. Oni nisu niti mjesto čvrsto ukorijenjenih vrijednosti. Sindikalna politika često se promijeni od danas na sutra, kao olupina koja pluta od medijskog komentara do komentara, bez smjera i stalnosti.

Međutim, ova kritička riječ nije i cjelovita istina o sindikatima. Pogledajmo i drugu, svjetlu stranu. Sindikati su najčestitiji dio hrvatskog društva. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati u zadnjih deset godina pronevjere i zloupotrebe. Spriječili su tisuće neopravdanih otkaza, na sudu dobivaju tisuće radnih sporova, uspješno i svakodnevno posreduju u rješavanju ljudskih problema. Godinama povećavaju plaće i druga prava, utjecali su na stotine zakonskih rješenja i spriječili mnoge loše prijedloge itd. itd. Doduše, to što je meni dobro nekima je zapravo najveće zlo. Na primjer, i Zakon o radu ima mnoga povoljna rješenja. Ponekad toliko povoljno da je apsurdno. Kolektivni ugovor i nakon što je istekao zapravo i dalje vrijedi, i to vječno.

Je li moguće da su tako povoljna rješenja nastala bez tih sindikata? Vjeruje li itko da je to posljedica darežljivosti naših Vlada? Ili je to možda zato što su „kolektivni ugovori naslijeđeni iz socijalizma” kao što to tresne ovih dana glavni urednik jutarnjeg biltena krupnog kapitala. Taj ne zna da kolektivnih ugovora nikada nije bilo u socijalizmu i da su oni isključivo i jedino instrument tržišnog gospodarstva. Taj me podsjeća na prvog ministra rada u Vladi RH koji nas je, već daleke 1991. godine, gledao u nevjerici kada smo tražili pregovore o kolektivnom ugovoru, pitavši nas je li to nešto sovjetsko. „Kolektivnaja”, reče ironično. U SSSR-u nikada nije bilo kolektivnih ugovora. U SAD-u su prisutni stotinu i pedeset godina.

Dakle, godinama se govori o neučinkovitim i slabim sindikatima, a istovremeno i o vrtoglavo visokim pravima iz zakona i kolektivnih ugovora. Pravi paradoks. Uz taj paradoks pobrojali smo ih još nekoliko ovih dana:

• zasluge za provedenu peticiju uskraćuju se sindikatima, a isključivo se pridaju građanima iako se radi o aktivnosti niskog rizika (za razliku od štrajka);
• tvrdi se da ljudi nisu znali što potpisuju; proizlazi da „nesvjesni” građani vjeruju lošim sindikatima; i to na bjanko, dok Vladi ne vjeruju ništa.
• zakonski uvjeti o referendumu su jako restriktivni, a ipak, „nesposobni” sindikati jedini u ovoj državi mogu skupiti dovoljno potpisa; ili uvjeti nisu tako restriktivni ili sindikati i nisu tako loši.
• „sindikati bez građana ne bi uspjeli”, tvrde; naravno da bez ljudi sindikati nikada ni u čemu ne mogu uspjeti; ti građani, ti radnici, su zapravo ti osporavani sindikati: i u članstvu, i na ulici, i u peticiji.

Svi ti paradoksi upućuju na izvor sindikalnog osporavanja. Postoji dugogodišnja i perfidna antisindikalna propaganda koja doduše, nije osmišljena i sustavno vođena iz nekog centra, već je odraz primitivne svjetonazorske netrpeljivosti. Posvemašnji izostanak analitički utemeljene i dobronamjerne javne kritike o slabostima s početka ovog teksta, najčvršći je pokazatelj da se zapravo radi o propagandi u korist svijeta kapitala, a ne o kritici u korist razvoja demokratskih institucija. Važno je o sindikatima uvijek pisati nepovoljno i paušalno, a da li je to pogođeno, logično ili istinito, nije važno. Važno je pljuvanje. Nema sumnje, sindikati doista imaju slabosti, jer nisu spriječili gaženje dostojanstva radnih ljudi. Sindikati to ne uspijevaju, niti su to sami u stanju. Međutim, pitanje glasi: tko je to u ovoj zemlji drugačiji, plemenitiji, učinkovitiji…? Vlada, stranke, mediji, poduzetnici, sudstvo…?

Sindikati su u krizi onoliko koliko su sve institucije jednog neorganiziranog društva u krizi.

Zagreb, 28. lipnja 2010.

Vilim Ribić

Ključne riječi:

kolektivni ugovori, kolumna Vilima Ribića, sindikalni referendum