Social Europe ističe Rumunjsku kao odličan primjer kako se poboljšanja sustava kolektivnog pregovaranja mogu implementirati u svim zemljama članicama EU-a. Država je to koja je od 2011. godine izgubila velik broj članova sindikata kao direktan rezultat tadašnjeg radikalnog, neoliberalnog pristupa i pritiska Trojke (MMF, ECB, EK) na rumunjske vlasti da se razmontira dugogodišnji sustav sektorskog kolektivnog pregovaranja zbog njegovog „negativnog utjecaja na fleksibilnost tržišta rada“.
Rumunjski model kolektivnih pregovora
Međutim, nakon postupne promjene paradigme u institucijama EU-a, situacija u Rumunjskoj se uvelike promijenila novim Zakonom o radu donesenim krajem 2022. godine, koji je uspješno implementirao Europsku direktivu o minimalnoj plaći i kolektivnom pregovaranju. Njime je kolektivno pregovaranje postalo obveza za tvrtke koje imaju više od 10 radnika; sindikati sada mogu uspostaviti podružnicu u tvrtki u kojoj imaju barem 15 članova, a biti reprezentativni za kolektivno pregovaranje ako u članstvu imaju 35 posto zaposlenika te tvrtke (prethodno je prag bio 50 posto +1); reprezentativnost na sektorskoj razini stječe se zastupanjem barem 5 posto radnika u tom sektoru; ponovno su legalizirani međusektorski kolektivni ugovori; olakšana je organizacija štrajkova i legalizirani su štrajkovi na nacionalnoj razini…
Važnost ovog zakona nadilazi nacionalni kontekst Rumunjske jer pokazuje drugim europskim zemljama da je jačanje kolektivnog pregovaranja moguće. Da bi taj proces bio uspješan, EU mora kroz Europski semestar, specifične preporuke za države članice i drugim dostupnim mehanizmima potaknuti zakonske promjene koje će unaprijediti kolektivno pregovaranje te ojačati kapacitete sindikata kroz stratešku podršku i organiziranje te povećanje broja članova sindikata.
Naposljetku, i multinacionalne kompanije moraju biti odgovorne za svoju ulogu u kolektivnom pregovaranju. U tom pogledu, EU treba iskoristiti sve poluge koje ima na raspolaganju da ih potakne da se uključe u inicijative za sektorsko kolektivno pregovaranje, a svoju ulogu u tome trebaju odigrati i državna tijela, u skladu s nacionalnim kontekstom svake države članice.
Kako stoji Hrvatska s kolektivnim pregovaranjem?
Kada to usporedimo s Hrvatskom, gdje kolektivno pregovaranje pobliže propisuju Zakon o radu i Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata, vidljive su značajne razlike. Za početak, u našem kontekstu nema obveze kolektivnog pregovaranja, neovisno o tome koliko zaposlenika pojedina tvrtka ima. No, tvrtke s 20 i više radnika moraju imati pravilnik o radu koji definira, među ostalim, i plaće. Usto takve tvrtke moraju imati oformljeno i radničko vijeće ili sindikalnog povjerenika koji je preuzeo ulogu i ovlasti radničkog vijeća.
Također, hrvatski zakoni ne propisuju zakonski određeni minimum članova za osnivanje sindikalne podružnice. Sindikat kao udruženje radnika mora imati minimalno 10 radnika, a kad se osnuje, svojim internim aktima uređuje postojanje podružnica kao i uvjete za njihovo uspostavljanje. Reprezentativni sindikati, oni koji imaju pravo kolektivno pregovarati s državom o plaćama na određenoj razini, utvrđuju se na nekoliko načina.
Ako je sindikat jedina takva organizacija na razini na kojoj se kolektivno pregovara, on se smatra reprezentativnim neovisno o broju članova. Ako postoji više sindikata na jednoj razini, oni međusobno mogu potpisati sporazum o tome tko je među njima reprezentativan. To može i ne mora uključivati više sindikalnih organizacija. Ako se ne mogu dogovoriti, onda se reprezentativnim sindikatom, u pravilu, smatra onaj koji u svojem članstvu ima najmanje 20 posto svih sindikalno organiziranih radnika na pripadajućoj razini na kojoj se kolektivno pregovara. Državni i javni službenici su tu iznimka i na njihove sindikate se primjenjuju dodatna pravila.
Ključne riječi:
kolektivni ugovori, kolektivno pregovaranje, kolektivno pregovaranje u rumunjskoj
