Snaga duha vremena
Novi tekst Vilima Ribića govori o uvjetovanosti prevladavajućeg sustava vrijednosti duhom vremena u kojem se društvo nalazi.
Novi tekst Vilima Ribića govori o uvjetovanosti prevladavajućeg sustava vrijednosti duhom vremena u kojem se društvo nalazi.
Treba li deregulirati ekonomske i društvene odnose i prepustiti ih tržišnoj samoregulaciji ili ojačati regulaciju? Treba li jačati jednakosti u društvu ili to uopće nije važno i korisno pitanje? Treba li rezati javnu potrošnju ili treba činiti sasvim suprotno?
Odgovorima na ova i mnogobrojna slična pitanja današnjice zajedničko je da su oni više odraz duha vremena (zeitgeist), odnosno skupa prevladavajućih ideja i vrijednosti u koje ljudi vjeruju znatno više nego li to zaslužuje stupanj istinitosti, dokazivosti i neupitnosti takvih uvjerenja.
Prije osvrta na duh vremena kao uzrok svjetske krize pogledajmo što nas povijest podučava.
Mnoge odluke iz prošlih vremena većina današnjih ljudi promatra kroz prizmu individualiziranog dobra i zla, pri čemu ne primjećuju da je njihovo dobro i zlo omeđeno moralnim okvirima njihova vremena. Ono što je dobro za njih danas često je bilo zlo za ljude u prošlosti. I obrnuto. U vremenima kada se mijenjao duh vremena, tj. kada je prijašnje dobro postajalo sadašnje zlo, a prijašnje zlo novo dobro, prijelazi u novo doba često su se plaćali životima.
Suprotnost istini, kako je to genijalno ustvrdio Nietzsche, nije laž već uvjerenje. Nove ideje i nova uvjerenja rušila su stara uvjerenja. Uvjerenje jednog čovjeka bilo je dovoljno za oduzimanje života drugom. Bilo je i bit će. Tragična karikatura povijesnog besmisla vidljiva je u činjenici da su mnoga uvjerenja umrla brzo nakon što su u njihovo ime umirali milijuni.
Iz rudnika povijesnih primjera ovdje iskopajmo nekoliko najzanimljivijih. Biblija je većini religioznih ljudi oslonac moralnih vrijednosti. U njoj piše da Mojsije nakon pobjede nad Amorićanima vraća svoje vojskovođe da pobiju i žene i djecu, ljut što su pobili samo muškarce. Etničko čišćenje bilo je neupitno moralno postupanje za drevno izraelsko pleme, kao što je još u dvadesetom stoljeću to bilo normalno postupanje ne samo poraženima već i pobjednicima u drugom svjetskom ratu, pa i na ovim prostorima.
Zanimljivo je Lincolnovo javno opravdavanje da on ne misli da su crni ljudi jednako vrijedni kao bijela rasa. Njegova borba za oslobađanje crnaca imala je drugo rezoniranje. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća crnci i bijelci nisu mogli ići u iste škole i restorane. Danas je crnac predsjednik SAD-a. Promjena duha vremena u svega pedeset godina. Danas bi u Americi Lincolnov govor bio osuđen kao rasistički.
Danas govorimo ne samo o rasnoj ravnopravnosti kao moralnom standardu našeg vremena, već i o jednakosti žena (još 1971. u Švicarskoj žene nisu imale pravo glasa), radničkim pravima, pravima djece, etničkih manjina, homoseksualaca, životinja, ratnih zarobljenika,…Radi se o radikalnoj promjeni duha vremena na tragu zaštite slabijih kao put razvoja ljudskosti u ljudskom društvu. Ishodište takvih promjena dolazi iz najvažnijeg prevrata u povijesti, iz epohalne promjene duha vremena koju je donijelo prosvjetiteljstvo i koja je kulminirala u francuskoj revoluciji.
Sadašnja svjetska gospodarska kriza temeljito je zaljuljala današnji duh vremena koji prožima svijet zadnjih tridesetak godina. Skup ideja i vrijednosti prihvaćen ranih osamdesetih godina predstavlja prevrat u shvaćanjima zasnovan na temeljima neoklasične ekonomske škole i neoliberalnog društveno-ekonomskog modela.
Prethodilo mu je razdoblje od pedesetak godina visokog stupnja socijalne jednakosti i pravde izboreno u Americi Rooseveltovim društvenim (a ne samo gospodarskim) projektom i dolaskom na vlast lijevih radničkih opcija u Europi, pri čemu su dominantnu ulogu odigrala dva faktora, Keynesova ekonomska doktrina i postojanje Sovjetskog saveza. Sedamdesetih godina Čikaška ekonomska škola obračunala je s Keynesom a propast sovjetskog bloka otvorila je nesmetan put za definitivan obračun s idejama jednakosti i pravednosti (napokon bez straha od revolucije).
Pitanja klasne borbe, klasnih podjela i slično postale su oznaka isključivo marksističkog diskursa, iako o klasnoj borbi govori i socijalni nauk katoličke crkve (Papa Pio XI u enciklici Quadragesimo anno 1931 i Ivan Pavao II u enciklici Laborem exercens 1981). Čuven je Rooseveltov govor iz 1936. u vrijeme obračuna s moćnom alijansom kapitalista u kojem apostrofira klasnu borbu i upozorava da je organizirani financijski kapital opasniji od organiziranog kriminala, a pohlepa štetna za gospodarstvo više nego za moral. Danas o klasnoj borbi koju vodi njegova klasa kritički govori filantrop i milijarder Warren Buffet.
Iz ralja postojećeg duha vremena, skupa ideoloških mantri obilježenih prvenstveno idejama privatizacije i deregulacije ne mogu se iskoprcati ni sindikati ni socijaldemokracija. Čini se da ih van čupa nekolicina velikih ekonomskih mislilaca današnjice.
Uzrok postojeće svjetske krize leži upravo u duhu vremena obilježenog deregulacijom koja je omogućila stvaranje bankarskog sustava u sjeni i time dovela do nekontrolirane pohlepe, spekulacija na tržištu nekretnina, nekontroliranih tijekova globalnog financijskog kapitala i na koncu dramatičnih posljedica po cijeli svijet.
Je li to dovoljno snažan potres da mijenja paradigmu? Rađa li se to novi duh vremena? Hoćemo li imati više pravde, više regulacije, više jednakosti, više radnih mjesta, više ekonomske odgovornosti, više kontrole financijske globalizacije, više kooperacije među ljudima… Stvara li se pri tome i novi sklop moralnih vrijednosti u kojem pohlepa nije vrlina? Živimo u vremenu pogodnom za velike promjene.
Keynes nas upozorava da sudbinska ekonomska i društvena kretanja ovise o idejama, a ne o interesima ljudi. One su odgovorne za naše shvaćanje dobra i zla.
Zagreb, 20. travnja 2012.
Vilim Ribić
