Prenosimo odličan tekst Gordane Foder, izvorno objavljen ovdje, u kojem analizira najčešće stereotipe, zablude i neistine o prosvjetnim radnicima i štrajku u prosvjeti. Svakako pročitati!

Prosvjetari: Neradnici, bejbisiteri i krivci za apsolutno sve što ne valja

28.09.2015. u 09:00h

Gordana Foder
Varazdinski.hr

Štrajk prosvjetara na društvenim je mrežama zasjenila, za općenarodnu kulturu i napredak, puno važnija vijest da se tajno i skromno udala Severina. Tajming Severinine udaje poklopio se s početkom štrajka učitelja i profesora i tako postao medijska opstrukcija prosvjetarskog štrajka. Širokim narodnim masama ipak je važniji podatak da se udala kraljica estrade nego to što tamo neke lijene bitange nisu štrajkale za vrijeme praznika nego štrajkaju sad, kad su djeca u školi. To mu dođe kao: zašto vozači autobusa ne štrajkaju kad nema benzina nego kad su im tankovi puni. Za razliku od oduševljenog klicanja naroda Severini i mlađanom joj suprugu, štrajk prosvjetara pokrenuo je očekivanu, već viđenu i uobičajenu bujicu komentara i uglavnom uvreda na račun neradnika koji traže svoja prava i veće plaće.

Bejbisiteri

Među komentarima našao se i post ogorčene mame jednog prvašića koja, eto, radi i bijesno se obrušila na učitelje u štrajku da što će ona s djetetom kad ga ne može poslati u školu. Kome će ostaviti dijete? Idemo malo računati. Bejbisiterica po satu košta minimalno 30 kuna. Toj mami za čuvanje djeteta za vrijeme prosvjetarskog štrajka treba (za 9 sati čuvanja) 270 kuna. Potraje li štrajk, recimo pet dana, potrebno joj je za bejbisitericu 1350 kuna. Nađe li se još pet roditelja koji nemaju kamo s djecom dok prosvjetari štrajkaju, bejbisiterica može zaraditi po svakom djetetu tih pet dana 1350 kuna što nam daje svotu od 6750 kuna. Toliko učiteljica pred penzijom ne dobije plaću za cijeli mjesec. Dakle, roditelji vrište na zločeste prosvjetare u štrajku jer su ostali bez besplatnog čuvanja djece. Ako ćemo računati samo čuvanje djece u školama, po djetetu 30 kuna, onda bi svaka učiteljica koja ima, recimo 20 učenika u razredu, za 20 radnih dana trebala dobiti plaću 12 tisuća kuna i to bez obrazovnih sadržaja, samo za čuvanje. Koliko bi se tek tada vrištalo kad se sad vrišti što učitelji traže skromnih 200 kuna povišice na prosječnu plaću od 5400 kuna (podatci Državnog zavoda za statistiku).

Ako je meni crkla krava, nek’ crkne i susjedu

Sljedeća kategorija komentara je: ‘Ja radim za 0000 kn!’, ‘Radnik u privatnoj firmi ima manju plaću!’ i sl. Ovi koji rade za 0000 kn imaju vremena (nećemo zlobno pitati otkud im i novac) za visiti na Fejsu i raznim portalima i sijati postove pune uvreda i mržnje. Već sam pisala da su učitelji dežurni krivci za sve male plaće i za sve nezaposlene u državi. Simpatični su i komentari da zašto učitelji ne traže posao u privatnim firmama, a iz privatnih firmi ljudi bježe u prosvjetu. Voljela bih pitati autore tih besmrtnih rečenica što može učiteljica razredne nastave raditi u privatnoj firmi? Koga bi u privatnoj firmi učila čitati i pisati? (Usput, našla sam i pametan komentar kako je učiteljici razredne nastave dovoljno ovo što sad ima za plaću, kako učitelji Tjelesne i zdravstvene kulture i Glazbene kulture ne moge imati istu plaću kao učitelji matematike i fizike i slične gluposti.) Zašto se na natječaje za učitelje matematike u osnovnim školama ne javljaju ljudi koji su ostavili dušu na teškom PMF-u? Zašto profesorima stranih jezika ili inženjerima kemije, nakon pet godina teškog fakulteta, rad u prosvjeti, poglavito u osnovnim školama, dolazi kao nužno zlo? Jave se na natječaje samo ako nemaju nešto drugo na vidiku. Ali, te podatke dežurni pljuvači nemaju. No, to ih ne sprječava da lupaju gluposti.

Što manje znaju, to više laju (citat: Grunf, Alan Ford)

Naravno da se opet potežu već milijun puta prežvakani i neutemeljeni argumenti protiv prosvjetara: ona famozna tri mjeseca ferja, ‘neradništvo’ od 4 – 5 sati na nastavi a poslije sve četiri u zrak, sigurne državne plaće vs. plaća kod privatnika i sl. U komentarima se spominje i to kako su učitelji krivi što sve više djece treba instrukcije jer ih oni ne nauče dovoljno. A jesu li se ti isti zapitali: a) tko kreira programe koje učitelji moraju slijediti i b) pa zar nisu roditelji ti koji bi trebali kod kuće svoju djecu potaknuti da pišu zadaće i uče? Misle li takvi kritičari da učitelji na satu mogu otvoriti djeci glavu i usuti znanje u nju? Pa za znanje treba malo sjesti i pomučiti se, a ne da roditelji od prvog razreda umjesto djece pišu zadaće.

Ipak, opet se kruške i jabuke trpaju u isti koš: ako radnik u nekoj tvornici koji radi na normu a ima završenu OŠ ili SŠ dobiva plaću 2500 kn, zašto bi učitelj ili profesor koji ima VŠS ili VSS dobivao više?

Jedna je slastičarka napisala u vezi štrajka učiteljima i profesorima ‘FUJ! GADITE MI SE!’ na kraju svojeg polupismenog posta. Što možemo očekivati od njezinog djeteta u školi? Poštovanje? Posluh? Učenje?

Uzalud se malobrojni javljaju s argumentima i suvislim objašnjenjima u obranu učitelja i profesora zašto se štrajka, kakav je prosvjetarski posao… Bla bla bla da se ne ponavljam. Prosvjetari su i dalje tepih po kojem se svaka šuša istresa. Zaista bi bilo najpametnije da volontiraju, šute, dozvoljavaju da ih se gazi i ponižava.

Za vrijeme štrajka učitelji su dužni biti na svojim radnim mjestima od 7 i 30 do 14 sati i 30 minuta. Uz to, nadoknadit će s djecom propušteno gradivo. Dakle, sami su si napravili dvostruki posao. Nisu djeca gumb pa da dođeš nepripremljen na sat kao što može doći radnik na traku, stisnuti gumb i traka radi. Tom gumbu je apsolutno svejedno čiji prst će ga stisnuti. Za razliku, učitelji imaju najmanje bolovanja, jer ih u školama nema tko zamijeniti. Ali to nitko ne vidi. Učitelji dolaze na posao bolesni tako dugo dok uopće mogu mrdati nogama i rukama, bolovanje je zadnja mjera za kojom posežu kad obole.

Nakon pročitanih komentara i spoznaje kakvi su neki od roditelja djece s kojom radimo, moramo biti sretni što su djeca još uvijek bolja od svojih roditelja. No, odrastanje u sredini u kojoj se učitelja podcjenjuje, omalovažava njegov rad i vrijeđa ga se, lako iznjedri problematičnog učenika koji si dozvoljava svašta u školi. To je začarani krug.

Štrajk je komičan… reče ON i ostade živ

Zašto je tako teško javnosti pružiti malo podrške učiteljima? Problem ima svoje korijene u društvu. Kako će javnost imati razumijevanja ako ih vlast uvjerava da je štrajk komičan i diskretno huška protiv učitelja? (ON – citat s portala jednih dnevnih novina: ‘Za učitelje i nastavnike će biti razumijevanja i vremena, ali da je ova vrsta pokušaja ucjene komična, a najviše stradaju roditelji.’)
Jedna od najangažiranijih i najuglednijih psihologinja Ljubica Uvodić Vranić izjavila je: ‘Kad budemo kao Finska u kojoj je rad u školi najuglednije i najplaćenije zanimanje, onda ćemo biti država znanja i imat ćemo se čemu nadati.’ Do tada imamo vlast i standard kakve zaslužujemo.

PS

Autorica ovog teksta nije u štrajku zato što si iz egzistencijalnih razloga ne može priuštiti luksuz možebitnog oduzimanje dnevnica za vrijeme štrajka.

PPS

Prenosim jedan komentar koji opisuje iskustvo osobe koja je iskusila i rad u školi i u privatnom sektoru:

‘Martina H.

Radila sam do sada više poslova, od rada u trgovini (veći trgovački lanac) i knjigovežnici pa do poslova za koje sam završila fakultet. Posljednje dvije godine radila sam u školi, trenutno sam nezaposlena. Rad u trgovini i na promociji bio mi je mačji kašalj naspram ovome. I iako bi, naravno, prihvatila bilo kakvu ponudu, nadam se da u školi raditi više neću. I da mi netko ponudi plaću od 10 tisuća kuna, jako bi dobro razmislila da li bi opet prihvatila taj KRVAV posao u školi.

Divim se svakom učitelju, profesoru i danas ih cijenim više od bilo kojeg drugog zanimanja (i iskreno se sramim što sam i ja nekad bila dio te mase koje je govorila o neradnicima i lijenčinama s velikim plaćama). Jer, naime, oni ne rade od 8 do 13 sati kako većina misli, s 3 mjeseca praznika. Dolaze u školu pola sata prije, priprema učionice, materijala za rad, odlazak u zbornicu barem 15 min prije. Mjesecima nisam jela gablec na poslu pod odmorom jer sam ili bila dežurna na hodniku ili jednostavno nisam stigla – gotovo svaki odmor treba te neki učenik (naročito ako si razrednik), ravnatelj, stručna služba…

Uglavnom, odmori nisu za učitelje, nego za učenike. Nema pola sata pauze. Nakon zadnjeg sata (koji je meni uglavnom završavao u 14 sati i 20 minuta) spremanje učionice, odlazak u zbornicu ako ima kakvih novosti, do stručne službe. Rijetko kad sam napustila školu prije 15 sati. Dolazak kući, nakon ručka uglavnom počinju pripreme za idući dan. Najprije unos bilješki u e-imenik i e-dnevnik za taj dan (pod nastavom se rijetko stigne), unos opisnih i brojčanih ocjena, administracije.

Zatim priprema sata za uglavnom četri razreda (iako sam imala više sati, neki razredi se ponavljaju). Priprema prezentacija, izrada materijala, radnih listića, pisanje priprema. S obzirom da ima sve više individualiziranih i prilagođenih, prilagodba sata i njima. Ovaj ima disgrafiju, printam mu plan ploče. Onaj ima autizam, skrati i pripremi mu slike. Treći je odgojno zapušteno i zanemareno dijete, razmišljam o njemu i kako mu pomoći i približiti mu se. Teško da će nešto puno naučiti jer je u 5. razredu polupismen, ali barem da mu pokažem malo ljubavi i pažnje. I sve te materijale printaj naravno na svoj printer jer škola uglavnom nema papira i tinte (ili te ograniče na par kopija mjesečno, a imaš 300 učenika).

I tako ostatak dana razmišljam o toj djeci koja ustvari nisu ni moja, a na kraju godine će me neki roditelji još i dobro izvrijeđati.. Za pripreme mi je potrebno u prosjeku 3 do 4 sata – svaki dan. Manje nikad, a više često. Kad sam se zaposlila, uzela sam pretplatu na mobitel jer sam bon potrošila u par dana. A i nezgodno je kad zoveš roditelja, a pukne veza jer nemaš više novaca na mobitelu. Škole telefon uglavnom imaju, ali kad ti dođe učenik da mu nije dobro, ti nemaš vremena spustiti se dva kata niže na drugi kraj škole, nazvati i vratiti se u učionicu jer izgubiš dobrih 10 minuta. Izvadiš svoj mobitel i nazoveš.

Uskršnje praznike provela sam jedan dan na stručnom usavršavanju (koje je obavezno, a sam ga moraš platiti – i prijevoz i kotizaciju), puna tri dana unoseći opisne ocjene učenika, a tri dana ispravljajući učeničke mape vezane uz građanski odgoj i administraciju. Jedva sam čekala početak nastave da se odmorim. Da ne pričam koliko sam popodneva provela u školi (individualni razgovori – naravno prijevoz nije plaćen jer ti ne moraš doma nakon nastave, razne obveze na kojima učenici moraju sudjelovati, a ti kao razrednik moraš biti u pratnji, priprema terenskih nastava).

I na kraju si stalno u nekom strahu jer ti prijete učenici, a kasnije i roditelji. O disciplini i ponašanju pojedinaca neću – mislim da je to danas i više nego poznato. Učitelj nije zanimanje ni posao koji ti ostaviš za sobom kad izađeš kroz vrata (kao kod većine drugih poslova),to je način života koji živiš od 0 do 24. I nikad ne prestaješ razmišljati o toj djeci i nastavi. Koliko sam noći sanjala tu djecu, koliko puta sam razmišljala o nastavnim sadržajima kad nisam mogla spavati.

Da ne pričam koliko sam testova i bilježnica ispravila kod zubara, putujući na posao. I moj muž je prije par mjeseci rekao: ‘Ovo više nema smisla.’ Ne možeš tako živjeti, cijeli život posvetiti školi. Traži posao izvan škole. Jednog dana tvoja će djeca trebati majku. Eto, sad sam se raspisala, ali to je sve što trenutno mogu. Dragi kolege, imate moju podršku, izborite se za svoje, i pritom ne mislim toliko na plaću koliko na poštovanje i ugled koji nemate. Radite previše težak i psihički preiscrpljujući posao da bi svi konstantno pljuvali po vama.
Eto, znam da se mnogi neće složiti s tim, no svako ima pravo na svako radno mjesto. Probajte i uvjerite se sami kako je to raditi 4 sata dnevno, uz tri mjeseca praznika. Svima onima koji smatraju da je to tako, želim iskreno i od srca isto radno mjesto i istu plaću. Pa uživajte u privilegijama kao što uživaju učitelji.’

Ključne riječi:

Gordana Foder, štrajk