U svijetu prošle godine ubijeno 90 sindikalista
Već stoljećima se radnici bore za ostvarivanje svojih prava na sindikalno organiziranje. To pravo je prepoznato kao univerzalno i upisano je u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima koja je temelj UN-a i suvremenih prava. Ipak, iako ta deklaracija i mnoštvo drugih dokumenata nedvosmisleno govori o tome da svatko ima pravo osnivati sindikate i njima pristupati […]
Već stoljećima se radnici bore za ostvarivanje svojih prava na sindikalno organiziranje. To pravo je prepoznato kao univerzalno i upisano je u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima koja je temelj UN-a i suvremenih prava. Ipak, iako ta deklaracija i mnoštvo drugih dokumenata nedvosmisleno govori o tome da svatko ima pravo osnivati sindikate i njima pristupati kako bi zaštitio svoje interese, u svijetu još uvijek progone sindikaliste i radnike koji se pokušavaju sindikalno organizirati.
Prema novom izvještaju Međunarodne konfederacije sindikata, prošle je godine 90 sindikalista ubijeno, 2500 je uhićeno, a barem 5000 je dobilo otkaze zbog svojih sindikalnih aktivnosti. Više od polovice svih ubojstava sindikalista desilo se u Kolumbiji – njih 49 je tamo ubijeno, te je Kolumbija time uvjerljivo najopasnija zemlja za sindikaliste. U Turskoj je 350 sindikalista dobilo otkaze zbog svojeg rada, a u Gruziji se sindikalne vođe maltretira i prijeti. Takve prakse za suzbijanje sindikalnih aktivnosti su česte i u mnogim drugim zemljama. U Hrvatskoj se sindikalisti ne ubijaju, ali izvještaj Međunarodne konfederacija sindikata upozorava na druge zapreke ostvarivanju prava na sindikalno organiziranje. Tako se kao glavne probleme spominje problem ugovora na određeno (najčešće vrlo kratko) vrijeme, što se primjenjuje najčešće za mlade i za žene. U isto se vrijeme radnici nerijetko susreću s odmazdama za organiziranje sindikalnih akcija i za otvoreni govor o nelegalnostima u svojim firmama, što uključuje prijetnje i otkaze. Iz naše vizure pravo na sindikalno organiziranje relativno je dobro riješeno u hrvatskim zakonima, međutim najveći problem u Hrvatskoj je što se u medijima i u javnosti već godinama stvara slika da su sindikati korumpirani i da od njih nema nikakve koristi. Takva slika nije istinita, ali bi mogla s vremenom narušiti odnose snaga između radnika i poslodavaca. Na prste jedne ruke mogle bi se nabrojati sindikalne afere, za razliku od onih u politici i biznisu kojih je na stotine, a o vrijednosti sindikata najbolje govore brojke iz kolektivnih ugovora koje smo uspjeli ispregovarati za svoje članove. Godinama smo se borili da budemo na razini prava iznad onog u Kolumbiji i Turskoj, prava da kolektivno pregovaramo, da se slobodno borimo za interese radnika. Ako želimo zadržati tu civilizacijsku stečevinu, valja nam se boriti protiv antisindikalnih glasova u javnosti, koji niti ne znajući, pomiču balans u korist poslodavaca i time dugoročno uništavaju radnička prava.
