Učinci politike Trojke u zemljama pogođenim ekonomskom krizom
Pogled na dostupne ekonomske pokazatelje i grafove govori o otvorenom i neprijateljskom preuzimanju upravljanja nad zemljom od strane Trojke, pri čemu je ključni cilj preuzimanja tzv. „svetost duga“, odnosno imperativ da se sav vanjski dug otplati vjerovnicima.
Iz nedavno prezentiranog izvještaja Europske sindikalne konfederacije (ETUC) o funkcioniranju Trojke (MMF, Svjetska banka, Europska komisija) u Grčkoj, ali i drugim europskim zemljama pogođenima ekonomskom krizom, dade se lako iščitati nekoliko glavnih teza koje su krajnje zabrinjavajuće za demokratski poredak i koncepciju kako suverenitet neke države proizlazi iz naroda, opće prihvaćenu u Europi. Pogled na dostupne ekonomske pokazatelje i grafove govori o otvorenom i neprijateljskom preuzimanju upravljanja nad zemljom od strane Trojke, pri čemu je ključni cilj preuzimanja tzv. „svetost duga“, odnosno imperativ da se sav vanjski dug otplati vjerovnicima. Kako bi se osigurala provedivost tog cilja, bilo je potrebno drastično srezati životni i radni standard građana te ukloniti sve potencijalne i stvarne prepreke politici Trojke.
Prvi koncept od kojeg se odustalo bila je ekonomska racionalnost. Naime, opasnosti opsesivnog inzistiranja na mjerama štednje bile su dobro poznate, ali i sustavno ignorirane. Kao direktnu posljedicu takvog pristupa dobili smo začarani krug ušteda, ekonomskog kolapsa, slabijeg punjenja proračuna, potrebe za daljnjim uštedama, itd. Ovaj uzročno-posljedični odnos jasno je vidljiv iz sljedećih grafova:
Graf 1 – Ukupni fiskalni rezovi od 2010. do 2014., u % BDP-a
Graf 2 – Kretanje ekonomske aktivnosti nakon ulaska u režim Trojke (uključuje prognozu za 2014)
Rezovi su u Grčkoj bili najekstremniji (preko četvrtine BDP-a), a za rezultat su imali i najveći zabilježeni pad ekonomske aktivnosti od preko 30%, no trend je vidljiv i u drugim državama.
Sljedeća žrtva Trojke bili su socijalni pokazatelji, prvenstveno razina nezaposlenosti i rizik od siromaštva, koji su vidljivo porasli u svim državama u kojima su implementirane stroge mjere štednje, o čemu jasno govore sljedeći grafovi:
Graf 3 – Stopa nezaposlenosti
Graf 4 – Prag rizika od siromaštva
Treći korak bilo je snižavanje plaća i demontiranje sustava kolektivnog pregovaranja. Prema logici Trojke, deprecijacija plaća ostvaruje dvostruki učinak: ubija domaću potražnju i unapređuje cjenovnu konkurentnost. Uz restrukturiranje gospodarstva na izvoz, rast potaknut tim izvozom trebao bi u teoriji neutralizirati negativne učinke mjera štednje. Međutim, ono što je bitno istaknuti jest da se ovdje ne radi o trenutnim, jednokratnim korekcijama visine plaća, već o slabljenju cijelog sustava formiranja cijene rada kako bi se monetarna unija mogla lakše prilagođavati budućim šokovima. Nadalje, pod krinkom „decentralizacije“ kolektivnog pregovaranja provođenjem reformi poput zamrzavanja i snižavanja minimalne plaće, rezova plaća u javnom sektoru, izokretanja hijerarhije u nivoima kolektivnog pregovaranja, otežavanjem produljenja kolektivnih ugovora, stvaranjem pravnog vakuuma po isteku kolektivnog ugovora te zamjenom reprezentativnih sindikata „grupama radnika“ dovodi se u pitanje temeljni princip kolektivnog pregovaranja s reprezentativnim sindikatima.
Graf 5 – Kretanje nominalne i realne plaće po radniku od početka implementacije programa Trojke pa do 2014.
Graf 6 – Broj sklopljenih kolektivnih sporazuma u Portugalu
Nakon toga došlo je do obračuna s autonomijom socijalnog dijaloga. U javnosti je raširena pogrešna percepcija da se pokušalo ostvariti socijalni dijalog, ali kako sa socijalnim partnerima (sindikatima) nije bilo moguće postići dogovor. Ovo naprosto nije istina. U nekoliko slučajeva (Grčka, Portugal) postignut je konsenzus između socijalnih partnera, no Trojka je odlučila kako uvjeti sporazuma naprosto nisu bili zadovoljavajući, u potpunosti zanemarila postignuti socijalni sporazum i progurala vlastite ideje deregulacije.
Sve to rezultiralo je drastičnim urušavanjem povjerenja i podrške demokraciji, kao i vjere u Europski projekt, što je vidljivo iz sljedećih grafova:
Graf 7 – Povjerenje u vlast u Europi
Graf 8 – Podrška vodstvu EU
Što na kraju svega ovoga Trojka može istaknuti kao svoj uspjeh? Je li došlo do oporavka povjerenja u tržište? Je li javni dug u državama zahvaćenim mjerama štednje postao održiviji? Je li se povećao potencijal za gospodarski rast? Dostupni podaci ne idu u prilog ni jednoj od tih stavki. Cijena zaduživanja za države u krizi pala je tek nakon jasne i nedvosmislene intervencije guvernera ECB-a Draghija da će učiniti što god je potrebno da obnovi povjerenje investitora u Eurozonu, a ne zbog implementirane politike fiskalnih rezova. Također, udio javnog duga u BDP-u za navedene države još se i povećao, unatoč rezovima.
Graf 9 – Kretanje kamatnih stopa na zaduživanje države
Graf 10 – Bruto javni dug od početka implementacije režima Trojke (% BDP-a)
Je li barem došlo do poboljšanja pretpostavki za budući rast? Ako je suditi prema masovnoj emigraciji uglavnom mladih i obrazovanih radnika, prognoze su crne. Čini se kako ni sami kreatori europskih politika ne vjeruju u pozitivne efekte implementiranih mjera, što je vidljivo iz njihovih procjena o strukturalnoj nezaposlenosti:
Tablica 1 – Strukturna nezaposlenost u europskim zemljama
Iz svega dosad prikazanog nameće se jedan glavni zaključak: imperativ je osigurati da se Trojka nikad više ne može „dogoditi“ u Europi/monetarnoj uniji. U tu svrhu potrebno je djelovati na svim mogućim razinama: probuditi odjel Europske komisije za zapošljavanje i socijalna pitanja, žaliti se Međunarodnoj organizaciji rada i Vijeću Europe, apelirati na Europski parlament da iskoristi svoje pravo pristupa Europskom sudu kako bi podnio žalbe i zajamčio da Europski sporazumi i socijalne stečevine nisu samo komad papira, kreirati plan socijalnog oporavka za zemlje pogođene politikom Trojke kako bi se restaurirala poštena cijena rada, smanjiti utjecaj Europske centralne banke i uključiti socijalne partnere u savjetodavno vijeće Europskog mehanizma za stabilnost (ESM).
