Odlazak Zdravka Marića etički imperativ hrvatske politike

Priopćenje za javnost

Nepodnošljivom lakoćom ishitrenih odluka zemlja je dovedena pred treće parlamentarne izbore u manje od dvije godine.

Već dvije godine nije moguće donositi dugoročne odluke i rješavati složenije probleme koji traže vrijeme. Primjerice, gledajući iz sindikalnog kuta, potpisuju se privremeni kolektivni ugovori u javnim djelatnostima, koji će prestati vrijediti najvjerojatnije u vrijeme novih parlamentarnih izbora, što znači da će zbog političkih izbora ljudi ostati bez prava koja im pripadaju. Također, u znanosti i visokom obrazovanju već dvije godine ne može se potpisati ugovor koji je gotovo u cijelosti ispregovaran s Mornarovom ekipom, ponovno otvoren sa Šusterovom i sada se treći puta o istome pregovara s Barišićevim pregovaračkim timom. Zbog toga ne trpe ni Barišić niti Plenković, već zaposlenici i cjelokupni sustav visokog obrazovanja.

Stranački i politički interesi ne bi smjeli biti ispred državnih, društvenih i narodnih. A to ne bi smjeli biti ni interesi pojedinaca i moćnih krugova zbog kojih je ova kriza i nastupila.

Nezaboravna je izjava Plenkovićeva, u borbi protiv Karamarka, da HDZ ne smije biti talac niti jednog pojedinca. Sada međutim, očito smije, ne samo HDZ, već i cijela Hrvatska biti talac ministra Zdravka Marića.

Je li taj pojedinac doista toliko važan ili je on bio tek zgodan povod da se iz Vlade maknu snage u politici i policiji koje bi moralnom rigoroznošću pristupale podatcima koji će ovih dana stizati iz Agrokora. Usput, primjećujemo, da je Sanader svojevremeno maknuo Fabera i da je malo tko tada shvatio dimenziju tog razrješenja.

Nakon moralno devastirajućeg glasovanja, temeljem kojeg je smjena Marića odbijena, njegov odlazak postaje etički imperativ i prioritet hrvatske politike ako ona želi barem malo ličiti na aktivnost koja za cilj ima opće dobro. Ako to već ne vidi Marić, i sam ne napusti funkciju, zapanjuje zašto to ne vidi i ne osjeća premijer.

Premijer, po klanovskim načelima, brani članove svoje družine pod svaku cijenu. Za njega je Marić uspješan i najbolji ministar. Da se radi tek o premijerovoj racionalizaciji odluka u funkciji višestrukih interesa, od političkih do oligarhijskih, lako je shvatiti kada pogledamo lik i djelo Zdravka Marića.

Pokušajmo ovdje staviti u drugi plan veoma ozbiljne kritike iz Mosta, o tome da je Marić objektivno blokiran kao ministar u funkcioniranju zbog Agrokora, da nije vjerojatno kako nije znao što se događa u Agrokoru, da je na mjestu ministra pogodovao Todoriću najblaže rečeno odgađanjem djelovanja ili šutnjom kada je trebao govoriti (od Vijeća za financijsku stabilnost, do Nadzornog odbora HBOR-a), da uživa povlašteni kredit… Primijetimo da Marić pobija, manje ili više uvjerljivo, argumente o svojoj subjektivnoj odgovornosti a da po svemu sudeći uopće ne razumije da postoji njegova puno ozbiljnija objektivna odgovornost. Njegovo Ministarstvo, kojem je na čelu, nije ništa poduzelo, a bilo je dužno, u nizu situacija oko Agrokora.

Stavimo ovdje, međutim, u prvi plan nešto drugo – njegovu uspješnost. Moramo se složiti s premijerom da je bio uspješan. Ostvario je ciljeve ekonomske politike koja je išla u korist imućne manjine. Primjerice, proveo je poreznu reformu, kojom je pogodovao svojoj klasi iz koje je došao u Vladu i povećao im neto plaće za nekoliko tisuća kuna (primjerice suprug gospođe Dalić zahvaljujući Mariću dobio je povećanje od 5 i pol tisuća kuna), dok je učitelju plaću povećao za stotinu kuna.

U zemlji visoke socijalne kulture to bio ključni kriterij za ostanak ili odlazak, kao i to da se potpuno oglušio na potraživanje 250 tisuća javnih i državnih službenika (i još dva puta toliko članova njihovih obitelji) prema Sporazumu o plaćama. Na pregovorima o tome s našim sindikatima uglavnom je šutio. Nije niti pokušao rješavati problem. Svim sindikalistima je bilo jasno da pitanje plaća za toliko stotina tisuća ljudi nije njegov problem, kao što to nije niti stabilnost javnih financija, a još manje vjerodostojnost države, u čijem upravljanju sudjeluje, a koja je vlastitim građanima bila nešto obećala, pravno se obvezala i nije izvršila.

Ne! Plenković, Dalić i Marić su odlučili da to nije važno. Odlučili su da država može varati svoje građane. Niti vide kataklizmičke posljedice po povjerenje ljudi spram vlastite države, vlasti i politike, niti ih je to briga. Izvršitelj Marić imao je druge brige i druge nalogodavce.

I na koncu: javni dug se smanjuje a deficit nikada nije bio manji, što je prema mišljenju premijera zasluga baš Zdravka Marića. Veza između smanjenog deficita i Zdravka Marića ravna je vezi između broja novorođene djece i broja roda na dimnjacima. Javni dug, tj. njegov udio u BDP-u, je smanjen zato jer je napokon porasla proizvodnja. A proizvodnja je u Hrvatskoj porasla iz višestrukih razloga od kojih niti jedan nema veze s Marićem (Lalovčevo dizanje neoporezivog dijela plaće, smanjenje rate za dužnike u Švicarcima što je sve povećalo potražnju, učinci ulaska u EU, smanjenje cijene nafte i turizam).

Smanjenje javnog duga i deficita uslijedilo je zahvaljujući makroekonomskoj politici potpuno suprotnoj onoj koju su zagovarali gđa Dalić i gospodin Marić. Nisam siguran da danas Marić i Dalić zagovaraju svoju dosadašnju politiku nakon što je čak i MMF naglasio da je potrebno dizati plaće i povećati potražnju. Međutim, neupitno je da je Marić uglavnom izvršitelj, bez snage vizije i kreacije, bez osjećaja za politiku a s vrstom uskih i parcijalnih financijaških znanja bez razumijevanja cjeline. O njoj za njih misli Brisel. Zbog toga Hrvatska neće trpjeti zbog odlaska Zdravka Marića, a njegov svojevoljni odlazak svakako bi njemu samome popravio rejting.

Vilim Ribić,
predsjednik Matice hrvatskih sindikata

Ključne riječi:

Andrej Plenković, kriza vlasti, Matica hrvatskih sindikata, ostavka, Zdravko Marić