Financijalizacija: više rizika, više nejednakosti – tko to gura?

Četvrta u seriji Rasprava o aktualnim temama, o procesu financijalizacije, održana je u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja u četvrtak, 6. listopada. Prethodne tri su bile o medijima i politici, zatim o dugoročnom ekonomskom rastu, te pretposljednja o nestandardnim oblicima rada.

Ovog puta raspravljalo se o ideološkim, političkim, ekonomskim i socijalnim aspektima rasta udjela financija u ekonomskoj aktivnosti. Diskutirana su pitanja: Kako je pripremljena financijalizacija svakidašnjeg života, kome odgovara, koje su joj konzekvence? Naglašeno je da se ne smije ispustiti politički i klasni aspekt financijalizacije. Uvodničari su bili nastavnici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr.sc. Petra Rodik i Mislav Žitko. Povod raspravi bio je zbornik Financialisation and Financial Crisis in South-Eastern European Countries urednika Dubravka Radoševića i Vladimira Cvijanovića, u kojem su autori i Rodik i Žitko.

Uvodno je moderator, Željko Ivanković, dao jednu elementarnu definiciju prema kojoj je financijalizacija rast udjela financijske industrije u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti i postavio pitanja:

(1) zašto je fenomen u ovom obliku, u kojem mijenja ekonomsku politiku država prema većem zaduživanju, način poslovanja poduzeća i ponašanje kućanstava, u znanstvenim krugovima prepoznat relativno kasno, s obzirom na to da se financijalizacija značajno ubrzala od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća,  te

(2) je li financijalizaciju, koja se smatra i uzrokom rasta nejednakosti, bilo moguće spriječiti.

Mislav Žitko (lijevo): Ekonomska je teorija poticala rast udjela financija, a onda se dogodila kriza; Petra Rodik (u sredini): Analiza Hrvatske narodne banke ne zahvaća cjelovito rizike kućanstava u financijskim aktivnostima; Ivanković, moderator (desno): Je li se financijalizacija uopće mogla zaustaviti? Mnogi su vjerovali da je korisna

Žitko

Na početku svoje prezentacije Žitko je primijetio da literature o financijalizaciji na hrvatskom jeziku nema, a da je i specifični proces financijalizacije u Istočnoj Europi predstavljen na engleskom jeziku. Također je upozorio da se cijela rasprava o financijalizaciji odvija u okviru heterodoksne ekonomske teorije, jer ortodoksna za taj fenomen nije bila zainteresirana, ni nakon krize. Zato se odlučio predstaviti financijalizaciju kako je vide postkeynezijanci i marksisti koji se time najviše bave.

Financijalizacija se, napomenuo je Žitko, zbiva i na makro i na mirko razini. Sastoji se, općenito govoreći, u prevladavanju financijskih motiva u ukupnom ekonomskom životu. Nije riječ samo o usponu financija, nego o zahvaćanju svih segmenata ekonomije. Financijalizacija je, prema Žitku, utkala financije u svakidašnji život i to se u Hrvatskoj pokazalo lošim u krizi oko švicarskog franka. Kad je riječ o poduzećima, nefinancijska poduzeća u sklopu financijalizacije sve se više fokusiraju na financijsko poslovanje, a banke se okreću poslovanju na otvorenom tržištu i kućanstvima. Tu je i uspon fondova, poput mirovinskih, i razvoj novih financijskih instrumenata.

Žitko je posebno upozorio na činjenicu da je financijalizacija doktrinarno pripremljena idejom reregulacije koja je razvijala diskurs o tržišnim rješenjima. U domeni kućanstava predstavljeno je to kao demokratizacija zaduživanja i mogućnost perpetuiranja duga, što je opisano u knjizi Nacija zaduženih (Burić 2010). To je ideološki element financijalizacije.

Glavninu svog izlaganja Žitko je posvetio teorijama financijalizacije, prvo Hymanu Minskom, koji se – kako je rekao – s margine ekonomske teorije nakon izbijanja krize 2007. godine pomaknuo u središte interesa. Riječ je o „literarnom modelu“ koji je Minsky razvio u njekoliko knjiga, sad dostupnih na internetu, a u kojemu razvija tezu o inherentnoj nestabilnosti financijskog sustava, iz institucionalnih razloga, epistemičkih i psiholoških. Glavni je uzrok nestabilnosti dinamika između kredita i cijena imovine što izaziva specifične postupke aktera.

(Ovdje radi ilustracije možda nije loše ubaciti primjedbu koju je Ivanković iznio u kasnijem tijeku rasprave, a odnosi se na shvaćanje direktora AZ fonda Dinka Novoselca, izrečeno prije izbijanja krize, o tome da je stanovanje u to vrijeme upravo zahvaljujući raspoloživosti kredita dostupnije nego prije. Dakako, krediti su dizali i cijene stanova, i to je ta dinamika koja se u nekom trenutku izokrene i izazive krizu.) Prema Žitku, Minskyjeva analiza uzroka krize poticajna je u sociologiji, bihevioralnoj ekonomiji, filozofiji.

Keynezijanska tradicija ne vidi uzroke krize u nestabilnim tržištima nego u investitoru bez funkcije – u rentijerskom kapitalizmu. To je razlog financijalizacije poduzeća (dioničari), to izaziva prelijevanje kapitala iz „stvarne“ ekonomije u financije i nejednakost, konzumerizam itd. Prema toj tradiciji, adekvatan odgovor na te uzroke je novi regulatorni okvir i tu se preklapa sa Minskyjevim stavovima.

Marksističko razumijevanje uzroka financijske krize razvilo se u puno škola. Ipak, ključna im je razlika prema keynezijanskoj tradiciji u tome što se uzroci ne vide u razvoju financijskog rentijerstva.  Financije u marksističkom obzoru nisu parazitska aktivnost nego sastavni dio procesa akumulacije. Problem je ustanoviti gdje prestaje stvarna, a počinje fiktivna akumulacija i tu se Žitko nekoliko puta vraćao na povijesni razvitak robnog i kreditnog novca.

Rodik

U vrlo detaljnom izlaganju Petra Rodik nastojala je opisati utjecaj financijalizacije na društvene nejednakosti koje se pojavljuju putem distribucije rizika među kućanstvima. Ne prelijevaju se efekti financijalizacije ravnomjerno na kućanstva. Tema je, naglasila je, podistražena i u svjetskoj literaturi.

Tome je prethodilo rekonceptualiziranje kućanstava kao investitora (riječ je o onom epistemičkom odnosno ideološkom aspektu, koji je Žitko spomenuo u svojoj prezentaciji), čime se gubi iz vida veliki dio ekonomskih aktivnosti kućanstva i njihova unutrašnja logika. Ilustrirala je to statistikom o financijskoj imovini kućanstava kako je vodi Hrvatska narodna banka u svojoj publikaciji Financijska sigurnost, iako, ističe, da u toj statistici nedostaju vrlo važni elementi ekonomije i imovine kućanstava koji značajno utječu na njihove rizike. U samoj rekonceptualizaciji kućanstava kao investitora posebno je naglasila uspon mirovinskih fondova i duga kućanstava, a također napomenula je i generacijski aspekt koji se očituje u eksploziji studentskih kredita u SAD, mirovinskim fondovima koji su potencijalni rizik starije generacije i stambenim kreditima kao obilježju srednje generacije.

Petra Rodik: Iako nisu materijalno deprivirani koliko drugi, mlađi i jednočlana kućanstva izložena su većim rizicima financijalizacije

Potom je prešla na originalnu analizu situacije u Hrvatskoj koja nije nigdje prije prezentirana. Njome je najstojala osvijetliti tri pitanja:

• Koji segmenti financija kućanstava su izloženi rizicima financijalizacije?
• Kojim su vrstama financijskih rizika izložena kućanstva?
• Koji tipovi kućanstava su izloženi kojim vrstama financijalizacije?

Najznačajnije sastavnice financijske imovine kućanstava su štednja, ulaganja u mirovinske fondove, dug po stambenim kreditima i gotovinskim kreditima, pri čemu štednja dominira.

No bitno je da ovi instrumenti nisu jednako rizična po kućanstva. Naravno, štednja je najmanje rizična, a dug po stambenim kreditima najviše. Kad je riječ o mirovinama, pitanje je što će se dogoditi u budućnosti. Rizik za sada nije značajan, ali ne znači da ne bi mogao postati. Rizik je dakle određen 1) vrstom financijskog instrrumenta, 2) regulacijom odnosa odnosa pružatelja financijskih usluga i 3) ulogom financijskog instrumenta u ekonomiji kućanstva, odnosno ekonomskim tipom kućanstva. Ovo treće je baza analize Petre Rodik.

Tu je Rodik gledala različite karakteristike kućanstava, kao što su nefinancijska imovina (stanovi, zemljište itd), zatim vrste prihoda kućanstava – od rada, od imovine, od financijske pomoći obitelji, od socijalnih transfera, a kad je riječ o nefinancijskoj imovini ona utječe i nefinancijskim prihodima na tipizaciju ekonomije kućanstava (nemonetarnu proizvodnju za vlastite potrebe). Iz ankete na 1000 osoba iz 2014. godine formiran je skup podataka iz kojeg je Rodik dobila tipologiju kućanstava.

Na temelju tih podataka formirala je šest klastera od kojih je za prezentaciju naglasila tri. U prvom su kućanstva u ruralnim sredinama koja imaju manevarski prostor u suočenju s financijskim rizicima kojima su se izložila. U klasteru 3 su kućanstva koja se oslanjaju najviše na prihode od rada, zatim povremenog rada i mirovina, imaju automobil, stan … Njihova izloženost riziku financijalizacije koji se očituje u kreditima je značajnija nego kod klastera 1.

Napokon, klaster 6 je onaj koji najbolje izražava ideju analize. Riječ je o kućanstvima koja imaju najmanji stupanj materijalne deprivacije, dakle prosječno bolje stojećima u financijskom smislu riječi, ali je njihova izloženost financijskom riziku visoka zbog toga što je riječ o mlađim samačkim kućanstvima ili roditeljima s djecom koja se oslanjaju isključivo na redoviti i donekle povremeni rad i najviše su izložena kako valutnom i kamatnom riziku, koji se očitovao u slučaju franak, tako i riziku ako ostanu bez posla. Rodik naglašava da se u metodologiji HNB-a taj rizik ne vidi. Zaključak je Petre Rodik da istraživanjima treba „otvoriti crnu kutiju kućanstava“, i  da su kućanstva u urbanim sredinama, samačka ili s malom djecom i koja se oslanjaju na prihode od redovitog rada najviše izložena riziku financijalizacije.

Vilim Ribić: Financijski sektor formira ambijent utjecajem na politiku i javnost

Diskusija

Drago Čengić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Žitku je Čengić postavio pitanje o tome može li se i hrvatska financijalizacija objasniti postupcima sloja rentijera koji su u bankama mislili i prije i nakon krize samo na svoje bonuse, a Rodik je pitao može li se načiniti jedna tipologija kućanstava koja bi bila prepoznatljivija.

Jasminka Lažnjak, Filozofski fakultet Zagreb

Nastavila se na primjedbe Čengića i postavila pitanje možemo li govoriti o generacijskom riziku.

Današnji umirovljenici su živjeli u predtranzicijskom razdoblju. Za tranzicijska društva percepcija rizika je daleko veća. „Nisam sigurna da su mladi siromašniji od roditelja“, zaključila je.

U raspravi su sudjelovali i Jasminka Lažnjak, Drago Čengić, Jadranka Švarc te Paul Stubbs

Odgovori

Žitko je ustanovio da u zborniku o financijalizaciji u tranzicijskoj Europi jedan članak odgovara negativno na pitanje o sloju rentijera, ali da se tako mogu shvatiti banke i njihove banke-majke. Financijalizaciju su izazvali liberalizacija financijskih tokova, pri čemu distribucija rizika i priljeva nije bila uravnotežena.

Rodik je ponovila da mladi nisu siromašniji, ali su izloženiji riziku, iako – efekte stanja u mirovinskim fondovima treba pričekati. Dodala je da je odnos banaka i klijenata podreguliran, a transfer rizika se zbiva upravo u tom odnosu.

Politički aspekt

Ivanković i Vilim Ribić intervenirali su da je u diskusiji nedovoljno naglašen političko-ideološki aspekt i osobito klasni (Ribić), odnosno utjecaj financijskog sektora na politiku, javnost. Uočio je da svaki političar, kad obavi posao za financijske institucije i kad mu istekne mandat, dobije neku sinekuru, a da su žrtve ne samo radnici nego i manji poduzetnici.

Paul Stubbs, Ekonomski institut Zagreb

Paul Stubbs na istom je tragu postavio pitanje može li se iz kuta financijalizacije skicirati tipično hrvatski kapitalizam, koji uključuje mirovinsku reformu prema čileanskom modelu, ulogu Hypo banke i njezin klijentelistički odnos s političarima te kreaciju tržišta za nekretninski bum. Treći element su „švicarci“.

Jadranka Švarc Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar

Podsjetila je da su Bićanić i Franičević opisali hrvatski kapitalizam kao klijentelistički kapitalizam i zapazila da financijalizacija ima i indirektne žrtve kad se „gazde“, bilo u privatnom sektoru ili npr. u Gradu Zagrebu, preinvestiraju.

Darko Orešković, Institut Ruđer Bošković

Istaknuo je tezu da se razvija proizvodnja iluzija, proizvoda za kojima ne postoji potreba, koju je ilustrirao primjerima iz farmacije (liječenje zdravih), modne i automobilske industrije, i da na tom tlu raste i financijalizacija.

To je komentirao i Nenad Zakošek (Fakultet političkih znanosti), zaključkom da je tema o ulozi kapitalizma u razvitku ljudskih potreba vrlo stara. Što god o tome zaključili, sudionici određenog razdoblja ne mogu se isključiti iz okruženja i vremena u kojem žive, a u današnjim okolnostima to znači da moraju prihvatiti kapitalistički sustav proizvodnje potreba. U suprotnom neće uspjeti, istaknuo je Zakošek. Povezao je tipologiju kućanstava iz prezentacije Petre Rodik s aktualnom izložbom u MSU pod naslovom Kako živi narod a koja je nastala na temelju knjige Rudolfa Bićanića iz tridesetih godina.

Nenad Zakošek: Sudionici određenog razdoblja ne mogu se isključiti iz okruženja i vremena u kojem žive, a u današnjim okolnostima to znači da moraju prihvatiti kapitalistički sustav proizvodnje potreba.

Zaključni odgovori

Mislav Žitko je ustvrdio da se svi elementi hrvatskog kapitalizma koje je nabrojao Stubbs mogu naći i u drugim tranzicijskim zemljama. Dalje, da je financijalizacija legitimirana i promovirana uvidima koji su imali znanstvenu potvrdu, da ju je podupirala ekonomska teorija, da se govorilo o tome da su pronađeni načini da se izbjegnu dolovi ekonomskih ciklusa, sve dok se nije dogodio slom. Rodik je pak istaknula da je i ulaskom u EU afirmiran tehnokratski rječnik koji je legitimirao financijalizaciju. I da se sad, slijedom tog obzora, banke predstavljaju kao žrtve „švicarca“, kao efekta financijalizacije.

Ključne riječi:

Financijalizacija, Mislav Žitko, Petra Rodik, Željko Ivanković