Nije populizam ustvrditi da su za stanje u Hrvatskoj krive neodgovorne elite

U Hrvatskoj nema rasprave o odgovornosti za nacionalni debakl, jer poluge moći i dalje drže ona ista sprega financijskih, medijskih i pravosudnih elita koje su upropastile zemlju zagovaranjem tzv. ekspertnih rješenja. Budući da je Hrvatska zemlja bez odgovorne elite, što znači bez elite uopće, narod ju treba sam pronaći i izdići demokratskim mehanizmima u koje spadaju i referendumi, tvrdi Vilim Ribić u odgovoru na tekst Marka Biočine iz Jutarnjeg lista.

U tom tekstu, naslovljenom “Zašto se Vilim Ribić učlanio u Živi Zid?”, Biočina kritizira predsjednika Matice hrvatskih sindikata da pribjegava populističkom antielitizmu, koji opisuje kao “štetan modus javnog djelovanja, koji u konačnici vodi potpunoj devaluaciji znanja, kompetencija i kvalifikacija kao jedine pravedne osnove za društvenu stratifikaciju.”

U nastavku donosimo cjeloviti odgovor Vilima Ribića objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista od 5. travnja, kao i originalni tekst Marka Biočine, objavljen u tim istim dnevnim novinama 21. ožujka.

Jutarnji list
Glavni urednik
Goran Ogurlić

 

Poštovani glavni uredniče!

U Vašem cijenjenom listu u četvrtak 21. ožujka 2019. godine objavili ste tekst Vašeg novinara Marka Biočine pod naslovom „Zašto se Vilim Ribić učlanio u Živi zid?“ Molim Vas da objavite moj odgovor na taj članak.  

ODGOVOR

Novinar Marko Biočina iznosi nekoliko zabrinjavajućih konstatacija povodom moje izjave uz najavu referenduma protiv odlaska u mirovinu sa 67 godina.

Novinara brine „vulgarni populistički diskurs“, koji je, kaže, vezan za referendume kao „sredstvo rušenja establishmenta“. U tu kategoriju stavlja i moju izjavu koja nije točno prenesena a glasila je: „Upozoravamo da su za stanje u zemlji, za egzodus stanovništva, demografsku depresiju i svekoliko zaostajanje odgovorne elitističke skupine, i zato tražimo da se pravo odlučivanja vrati građanima…“

Mislim da u istinitost ove izjave ne treba nikoga uvjeravati. No možda bih ipak trebao reći nešto o njezinom „populizmu“. U pokušaju da unaprijed anuliram etiketiranje referenduma baš kao populističke akcije pitao sam se pred novinarima tko se boji referenduma i zašto?

Strah od referenduma je strah od pogreške „neukog“ naroda. Međutim, za stanje u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, već i šire po kontinentu, nisu odgovorni referendumi ili građani. Ako je to tako, a teško čestit čovjek može reći drugačije, onda je pravo pitanje tko je taj koji je griješio.

Vjerojatno su odgovorni oni koji donose odluke, vjerojatno oni koji savjetuju donositelje odluka, vjerojatno oni koji su medijskim sredstvima ovih godina pokrivali donositelje odluka, a sve u ime ideologiziranih zabluda iza navodne stručnosti. Sva ta pamet razgolitila se u današnjem jadu i čemeru, koji je mjera njezine uspješnosti.

U Hrvatskoj nema rasprave o odgovornosti za nacionalni debakl, samo zato jer poluge moći i dalje drže isti oni koji su zagovarali tzv. ekspertna rješenja (poput austerity politike usred krize kao izraz idiotizma ne samo domaćih elita).

Kada bi bilo takve rasprave, imali bismo elitu, koja bi otkrila da je najdublji uzrok sve nesreće tzv. neoliberalni duh vremena, skup ekonomskih i političkih ideja i stavova o upravljanju ekonomijom i društvom. Tada više ne bi bilo bitno tko je kriv, već kamo idemo.

Za razliku od današnjeg „elitizma“, tj. sprege financijskih, medijskih i pravosudnih elita koje su upropastile zemlju, za razliku od idejnog pokrivača kojim pokrivaju svoje profane interese, čime sebe negiraju i kao odgovornu i kao intelektualnu elitu, ja zagovaram elitu utemeljenu na pravome „znanju, kompetencijama i kvalifikacijama“ (kakvu priželjkuje i novinar), koja svoju pamet i obrazovanje vidi u službi svih ljudi, za razliku od postojeće koja svoju intelektualnu nadmoć koristi za sebe prezirući čovjeka, a pumpajući se osjećajima individualne iznimnosti (kao intrinzično opravdanje za kriminal na visokoj nozi).

Budući da je Hrvatska zemlja bez odgovorne elite, što znači bez elite uopće, smatram da ju narod treba sam pronaći i izdići demokratskim mehanizmima u koje spadaju i referendumi. Samo bedak može sanjati društvo bez elita (Biočina očito misli da sam ja taj). Međutim, tražiti smjenu elita, sukladno onome o čemu govori Pareto, je nešto drugo.

Također, apsurdno je mene svrstavati u elite koje su odgovorne za postojeće stanje. Ne mogu vjerovati da je gospodin Biočina prespavao medijsku hajku protiv moje malenkosti, koja se vodi godinama samo zato što upozoravam javnom riječju, prosvjedima i štrajkovima da je dosadašnja politika pogubna ne samo za intelektualne elite, čije interese zastupam, već i za cijeli narod i državu. Istinski sam žalostan što sam bio u pravu i što nisam imao poluge vlasti da na stvari utječem. Sindikati imaju reaktivnu moć, ali ne i mogućnost donošenja odluka. Prave odluke donose se tamo gdje mi ne možemo zaviriti (vjerojatno niti novinari), ali koje možemo naknadno kritizirati (baš kao i novinari).

Glas građana i referendumi su pokušaj podizanja razine društvene svijesti o tome tko je odgovoran za promašaje a tko za to plaća cijenu, i to ne samo neljudskim prisiljavanjem na rad u poznoj dobi. Utoliko je referendum, kao i svaki drugi glas naroda između dvaju izbora, vid nužne demokratske interakcije građana i elita. Nazvati referendum „arhaičnom metodom plebiscitarnog odlučivanja“ je nedemokratski stav u korist onih elita koje su se dokazano pokazale nedostojnima voditi zemlju.

Kao argument protiv bilo kojeg referenduma koristiti Brexit, samo jedan referendum, a ne sve druge primjere širom Europe (švicarski referendumi) je metoda pars pro toto (logička pogreška). Možda su Britanci pogriješili, ali oni su koristili demokratski institut za tako važno pitanje i muku muče oko toga kako ga ispoštovati, na tragu volje većine, a ne kako ga izigrati, za razliku od hrvatskih elita. Takav institut po sebi predmnijeva moguću pogrešku, ili preciznije, odluku koja se meni i novinaru ne sviđa. Ali narod je suveren, pa greška naroda postaje njegov jaram, ali greška elita nije nikada jaram elita već nametnuti jaram narodu kao suverenu.

Zgražati se nad mogućnošću pogreške naroda u korist ekskluzivnog odlučivanja elita znači oduzimati građanima ono isto pravo na greške, kao neraskidivi vid slobode, koje isti ti daruju elitama, pa i onda kada su one, kao ovdje, nekompetentne i polukriminalne.

P.S. Nisam se učlanio u Živi zid.

U Zagrebu, 24. ožujka 2019. godine

Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata

TVRDOGLAVE ČINJENICE

Zašto se Vilim Ribić učlanio u Živi zid?

AUTOR:
Marko Biočina
OBJAVLJENO: 21.03.2019. u 16:29

Populistički antielitizam kakvom sindikalni vođa Ribić pribjegava štetan je modus javnog djelovanja

Svaka hrvatska vlada, barem dok ne dođe do promjene pravne regulative, prisiljena je nositi svoj referendumski križ. Kukuriku koalicija Zorana Milanovića prvo je kapitulirala pred ideološkim referendumom o braku, pa onda treperila i pred sindikalnim inicijativama za rušenje Zakona o radu, monetizacije autocesta i izdvajanja popratnih djelatnosti iz javnih institucija. Plenkovićeva Vlada, pak, ideološki referendumski udar u slučaju Istanbulske koalicije i promjenu izbornog zakona izbjegla je zahvaljujući pedantnoj provjeri i prebrojavanju prikupljenih potpisa, no sindikalni izazov teže će eskivirati.

Pritisak će tada biti na Plenkoviću stiješnjenom između dvaju loših izbora: da sa slabim šansama pobjede ide u referendumsku bitku, i to usred izborne godine, ili da odustane od reforme koju je u domaćim i internacionalnim krugovima predstavljao kao jedan od ključnih dosega svoje vladavine. Utoliko, nema sumnje da je referendumski mehanizam – ovakav kakav je danas u Hrvatskoj na snazi – jako političko oružje u rukama svih masovnijih i organiziranijih interesnih skupina, kao što su sindikati. Načelno u tome nema ništa sporno, no ono što zabrinjava jest vulgarni populistički diskurs u kojem se referendumske inicijative u Hrvatskoj kontinuirano predstavljaju kao sredstvo rušenja establišmenta.

Od toga, očito, nisu imuni ni hrvatski sindikalni čelnici, pa je tako na konferenciji za novinare prilikom prezentacije nove inicijative Vilim Ribić osjetio važnim javnosti poručiti da o pitanju dobne granice za mirovinu “mora odlučiti narod, a ne elite”. Postoji cijeli niz dubinskih problema s takvim Ribićevim istupom. Kao prvo i najočitije, čini se poprilično bizarnim da na antielitizam poziva dugogodišnji sindikalni vođa, čovjek koji je kontinuirano i vrlo ozbiljno utjecao na društvena kretanja u Hrvatskoj.

Čak i da se Ribićeva definicija elita strogo reducira na političke aktere, njegova interakcija s hrvatskim političarima također ga čini dijelom establišmenta kojeg sada pokušava derogirati. Kao drugo, i znatno važnije, populistički antielitizam kakvom Ribić pribjegava štetan je modus javnog djelovanja, koji u konačnici vodi potpunoj devaluaciji znanja, kompetencija i kvalifikacija kao jedine pravedne osnove za društvenu stratifikaciju.

Elite su, naprosto, integralni dio svakog društva, kako god ono bilo organizirano. Vilfredo Pareto, slavni talijanski sociolog koji je pojam elita i uveo u društvenu znanost, svojedobno je povijest okarakterizirao kao “groblje elita” – implicirajući tako da one nikad ne nestaju, već se samo mijenjaju po svojoj strukturi, kvalitetama i sastavu. Utoliko, kad su elite neuspješne – a to jest dijagnoza stanja u kojem se nalazi Hrvatska – poželjno je analizirati zašto je tomu tako i kako to promijeniti, a ne zazivati njihovo rušenje u korist arhaičnih metoda plebiscitarnog odlučivanja i/ili promocije popularnosti kao kriterija za kompetentnost javnog djelovanja.

Teško je vjerovati da Vilim Ribić to ne shvaća, pogotovo s obzirom na background u visokom školstvu, sektoru koji ujedno i sam predstavlja nacionalnu elitu i služi kao inkubator za stvaranje tih elita u budućnosti. Ipak, čini se da mu je još teže odoljeti opojnom mirisu niskovisećih plodova političkog populizma. Daleko od toga da je Ribić jedini koji je tu pokleknuo. Gotovo da ne prođe dan u kojem građani putem sredstava javnog izvještavanja nemaju priliku čitati o nekoj od toksičnih posljedica globalnog antielitističkog trenda. Velika Britanija je u procesu izlaska iz Europske unije u rasulu i na rubu ustavne krize.

Odluku o Brexitu je donio “narod”, a na pitanje o tome da stručnjaci to smatraju lošim potezom jedan od najglasnijih zagovornika Brexita Michael Gove lakonski je zaključio: “Dosta nam je stručnjaka”. Vidimo kako je to završilo… Pitanje dobne granice za mirovinu u svakom slučaju jest tema o kojoj se mora voditi javna rasprava, pa i kroz modele izravne demokracije, no potpuno je pogrešno i krajnje je neodgovorno takvu raspravu koristiti za promociju antisistemskih ideja i podrivanje ionako krhke ovdašnje meritokratske tradicije. A i suvišno. Time se već poprilično uspješno bavi Živi zid…

Ključne riječi:

antielitizam, jutarnji list, odgovor, populizam, referendum, referendum o mirovinskoj reformi