Socijalisti u MMF-u

U novoj kolumni za tjednik Objektiv govori se o golemoj važnosti istraživačkog rada ekonomista MMF-a o nejednakosti dohodaka kao jednom od uzroka nastajanja svjetske ekonomske krize.

Kada bih ja trebao rangirati događaje u prvoj polovici ove godine onda bih na prvo mjesto stavio istraživački rad dvojice ekonomista MMF-a o uzrocima svjetskih kriza. Taj je rad revolucionaran, senzacionalan i zapravo nevjerojatan. Po važnosti ne mogu mu konkurirati problemi eurozone, Grčka, rat u Siriji, sve političke turbulencije i teroristički događaji.

Čovječanstvo čeka preoblikovanje svijeta koji danas živimo. Čeka nas promjena društveno-ekonomske paradigme koju je nametnula kriza i višegodišnja ekonomska stagnacija. Međutim, kao što je to u povijesti uvijek bilo, takvoj promjeni realiteta prethodi napor intelektualne klase suvremenika, napor vizionara, ljudi koji uspijevaju vidjeti ono što ne vidi većina. Kada njihove otkrivene istine dobiju snagu u glavama dovoljno velikog broja ljudi i kada one podignu maglu tumaranja u presloženoj stvarnosti tek tada mogu uslijediti promjene. Utoliko je prethodna promjena u mislima važnija od posljedične promjene u stvarnosti jer bez teorijskog osvještenja promjena nije moguća. Znanstveni rad Michaela Kumhofa i Romaina Rancierea, voditelja i zaposlenika Odjela za istraživanje MMF-a, sadrži četrdesetak stranica teksta punog matematičkog instrumentarija, formula i grafova, a dostupan je na webu MMF-a. Rad otkriva da su uzroci obje svjetske krize i ove sada i one 1929. godine u povećanju nejednakosti dohodaka između najbogatijih i većine ostalog stanovništva.

Revolucionarno je u tom radu pobijanje dosadašnjeg aksioma u neoklasičnoj ekonomskoj teoriji prema kojoj nejednakosti pomažu ekonomskom razvoju. Tvrdilo se da postoji tzv. trickle-down učinak po kojem bogaćenje bogatih omogućuje i poboljšanje položaja svih drugih građana jer se bogatstvo bogatih investiranjem u materijalnu proizvodnju preljeva prema ostalima. Kumhof i Ranciere pokazuju da se u stvarnosti dogodilo nešto drugo.

Nejednakosti su se povećale do besmisla a svijet je upao u krizu. Povećanje nejednakosti dohodaka nije posljedica realnih ekonomskih kretanja već promjene društveno-političko-ekonomskih shvaćanja. Neoliberalna restauracija početkom osamdesetih godina, obilježena Reganovom i Thatcheričinom politikom i popločena čikaškom monetarističkom ekonomskom filozofijom iz šesdesetih godina, dovela je do deregulacije svega i svačega, kao temeljnog aksioma, koji je oslabio silnice društvene pravde i povećao nejednakosti u svim zemljama. Finale, nakon 30 godina, očitovalo se u bujanju bankarskog sustava u sjeni, spekulativnih transakcija i u eksploziji svjetske krize. Slična opijenost „ekonomskim slobodama“ prethodila je i krizi 1929. godine. Nevjerojatna je činjenica da takvo otkriće dolazi iz MMF-a, bastiona dosadašnjih neoliberalnih dogmi. Valja podsjetiti da su slična razmišljanja prethodno razvijala i dva nobelovca Stiglitz i Krugman. Posebno je zanimljiva Stiglitzova tvrdnja da nejednakosti dovode do smanjivanja srednje klase, što ima pogubne učinke na rast i na implementaciju novih tehnologija u proizvodnju, jer je upravo srednja klasa jedini relevantan kupac takvih proizvoda.

Senzacionalno je u toj priči da nejednakosti nisu više samo pitanje morala i društvene pravde već i ekonomsko pitanje prvoga reda.

Za kraj, umjesto mojih daljnjih interpretacija, čitateljima omogućujem nekoliko najvažnijih tvrdnji spomenutih autora:

„…postoje dvije nevjerojatne sličnosti između era koje su prethodile tim krizama (1929 i ove sadašnje, op.v.r): oštar rast nejednakosti prihoda i oštar rast zaduženosti u odnosu na dohotke kućanstava. Promotrili smo razvoj udjela ukupnog dohotka gornjih 5% kućanstava u SAD-u (rangiranih prema dohotku) u usporedbi s omjerom dugova i dohodaka u tim kućanstvima u razdobljima koja su prethodila 1929. i 2007. godini (vidi graf 1). Udio dohodaka tih gornjih 5% povećao se s 24% 1920. godine do 34% 1928.; s 22% u 1983. narastao je na 34% u 2007. Tijekom oba ova razdoblja, omjer zaduženosti kućanstava u odnosu na dohotke se značajno povećao. Između 1920. i 1932. taj se omjer gotovo udvostručio, dok je u razdoblju između 1983. i 2007. dosegao znatno veći nivo (139%)

Čini se kako su siromašni radnici i srednja klasa odolijevali eroziji svojih relativnih dohodaka na način da su zaduživanjem održavali visok životni standard. Paralelno s tim, bogati su akumulirali sve više sredstava te investirali u sredstva osigurana zajmovima siromašnima i srednjoj klasi. Rast zaduženosti skupine s najnižim dohocima imala je utjecaj i na veličinu financijske industrije SAD-a i na njenu izloženost financijskim krizama. Između 1981. i 2007. financijski sektor u SAD-u rastao je velikom brzinom – omjer privatnih kredita u odnosu na bruto društveni proizvod (BDP) se više no udvostručio, s 90% na 210%. Uz povećani dug, gospodarstvo je postalo ranjivije na financijsku krizu. Kad je kriza naposlijetku stigla 2007.-08., sa sobom je donijela opći val nemogućnosti povrata kredita i ogluhe. Svakako, postoje i druga moguća objašnjenja za ishodište krize iz 2007. godine. Mnogi su naglašavali ulogu prelabave monetarne politike, pretjerane financijske liberalizacije i balona cijena imovine. Za ove se faktore u pravilu smatra da su važni u godinama tik pred krizu, ali se može također reći da je tu uglavnom riječ o manifestaciji temeljne i dugotrajne dinamike bazirane na nejednakosti dohodaka.“

Autori predlažu niz mjera potrebnih za sprječavanje budućih kriza. Jedna je jačanje kolektivnih pregovaračkih prava radnika.

Zagreb, 27. srpnja 2012.

Vilim Ribić

Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića, Michael Kumhof, MMF, nejednakost, Romain Ranciere, socijalisti