Veliki brat i mala braća iz američkog raja
Nova kolumna iz tjednika Objektiv bavi se ideološkom pozadinom zahtjeva MMF-a te mogućim posljedicama provođenja takve politike.
Nova kolumna iz tjednika Objektiv bavi se ideološkom pozadinom zahtjeva MMF-a te mogućim posljedicama provođenja takve politike.
Vokabularom iz davnog dobrog doba postojanja snažnih nacionalnih suvereniteta oslikat ću dolazak delegacije MMF-a u RH. Poigrat ću se i ovako izvijestiti.
Realizacija traženja MMF-a imala bi učinak sličan agresiji i okupaciji jedne strane sile. Vidi se to iz onoga što su tražili i predlagali, ali i iz onoga što nisu spominjali. Zbog zabrinjavajućih ekonomskih kretanja traže od Vlade naše zemlje da provede oštru štednju i smanji plaće svih radnika u zemlji, smanji njihova radna prava i sigurnost iz radnog odnosa, smanji njihova prava na besplatno liječenje. Pri tome delegacija MMF-a smatra potrebnim još i zamrznuti mirovine stotina tisuća ljudi, otpuštati ljude u javnom sektoru, smanjiti prava braniteljima, ukinuti potpore seljacima, smanjiti financiranje javnih potreba naroda od strane države. S obzirom da iz takvog neprijateljskog tretmana u populaciji nije izuzet nitko osim djece (i to one zdrave) te poslodavaca i bankara rekao bih da je ovaj neprijateljski čin agenata svjetskog imperijalizma Vlada RH trebala odlučno odbiti i gospodu proglasiti personama non grata u zemlji. Pristanak na te uvjete značio bi izdaju naroda.
Međutim, takav vokabular imao je smisla prije 50 godina, kada smo nacionalnu ekonomiju mogli štititi carinama, ili promjenom tečaja utjecati na izvozne prilike ili tiskanjem novca smanjivati vrijednost plaća i izvesti potrebne prilagodbe, i to u vrijeme kada je centralna banka bila podređena ekonomskoj politici Vlade, itd. itd.
Danas, sve to nije moguće čak niti sve moćnijoj Kini. Isprepletenost današnjeg svijeta takve je naravi da se pravila ujednačuju na globalnoj razini. Bez nazočnosti MMF-a u zemlji se stvara privid neovisnosti, a s potpisanim aranžmanom privid ovisnosti zemlje. Dakle, u oba je slučaja riječ o prividu. Međutim, u stvarnosti Hrvatska, s MMF-om ili bez njega, ovisna je o stranom kapitalu i mora slijediti pravila igre čiji je jedan od kreatora MMF. Hrvatska vlada ima veoma suženi manevarski prostor djelomice zahvaljujući i teškim domaćim propustima. Stupanj slobode bio bi naravno veći da smo pravila slijedili sami, još i prije krize. Nismo na vrijeme slušali upute Velikog brata.
Što je loše u pravilima Velikog brata? Nije baš sve. Mnogo toga mogli smo i sami shvatiti jer su to univerzalna pravila. U vrijeme prosperiteta i visokih stopa rasta trebali smo provoditi reforme i biti štedljivi te voditi računa o racionalnoj upotrebi resursa tj. maksimalizirati učinak po jedinici troška javnih sredstava. To je pravilo imperativ i u socijalizmu i u svim oblicima kapitalizma.
Međutim, postoje tri kardinalna problema. Prvi kaže da Veliki brat i njegova mala braća (Svjetska banka, rejting agencije, Europska centralna banka) znaju teško pogriješiti u konkretnim situacijama. Tako, npr. MMF se ispričao početkom novoga stoljeća za krive procjene o imperativu brze privatizacije u tranzicijskim zemljama pri transformaciji iz državnog u privatno vlasništvo, opravdavajući se potpuno novom historijskom situacijom za koju do sada nisu imali iskustvo. U azijskoj krizi krajem devedesetih, u strahu od jačanja spekulativnog tržišta, vodili su politiku fiskalnih i kreditnih kontrakcija i time krizu produbili, te umjesto rješenja postali dio njenog problema. Mala braća, rejting agencije, početkom ove najteže recesije davale su najviše rejtinge AAA veoma lošim hipotekarnim kreditima u SAD-u, i time, dali jedan od najvećih doprinosa krizi. Danas svaka njihova negativna ocjena otežava zemljama dolazak do jeftinog kapitala i time djeluju prokrizno. Otvara se teško pitanje: što nacionalna država uopće može ako je njena Vlada pametnija od Velikog brata?
Drugi kardinalni svjetski problem govori da Veliki brat ne uređuje samo ekonomske odnose, već unificira društvene odnose i modele širom svijeta prema kalupu „američkog raja“ i utopiji slobodnog tržišta. Konzekvenca takvog modela su tipovi društava sa stalno rastućim imovinskim razlikama, uništavanjem srednjeg sloja, razbijanjem socijalne kohezije i vjere u društvo, jačanjem nakazanog individualizma američkog tipa, demontažom socijalne države i povećanjem društvene nestabilnosti. Taj je trend sve više prisutan čak i u socijalnoj i civiliziranoj Europi. U američkom raju postoji jedna od najviših stopa kriminaliteta (500 zatvorenika na 100 tisuća stanovnika; za usporedbu u Europi je to 80). Američku stopu nezaposlenosti trebalo bi uvećati za 2 milijuna zatvorenika, kako kaže Jeremy Riffkin. U američkom raju zdravstveni sustav doslovce ubija svoje građane, uskraćivanjem zdravstvenog osiguranja usljed trke za profitom privatnih osiguravajućih društava, na području gdje je profitna logika ravna zločinu. Veliki brat nameće američke vrijednosti a koje se svode na devizu „Pohlepa je dobra“.
Treći, kardinalni problem Velikog brata je ekonomska doktrina koju pronosi i koja nije dorasla problemima krize. Prema Krugmanu vjerojatno nas čeka decenija stagnacije zahvaljujući upravo pogrešnim doktrinama koje prevladavaju i u Americi i u Europi, inercijom prošlog vremena. Već ulazimo u petu godinu krize a izlazak se ne nazire. Pravila ekonomije u krizi sasvim su suprotna onima u vrijeme rasta. Sada je vrijeme koje traži snažne državne stimulanse i jačanje potrošnje, radi pokretanja proizvodnje i otvaranja radnih mjesta, a ne borbu protiv inflacije. Međutim, MMF forsira mjere štednje. Nakon drastičnih mjera štednje španjolski deficit nije se smanjio, već se povećao. Velika Britanija nema rasta, Grčka tone u spirali pada BDP-a. Valja s jezom primjetiti: identičnu ekonomsku politiku vodio je Heinrich Bruning, njemački kancelar od 1930-1932. Adolf Hitler vodio je sasvim suprotnu ekonomsku politiku i oporavio je Njemačku. U ovakvom vremenu, rekao bi Keynes, o našoj budućnosti odlučuje borba ideja, a ne interesa. Veliki brat širi ideje koje štite interese financijskih krugova nasuprot istinskim interesima naroda pojedinih zemalja.
U Zagrebu, 10. veljače 2012.
Vilim Ribić
