Zašto bi europski porezni obveznici trebali platiti grčke račune – VL, 6.2.2015.

U rubrici Barometar internetskog izdanja Večernjeg lista objavljen je odličan tekst našeg počasnog predsjednika, prof. dr. sc. Zvonimira Šikića, o u široj javnosti nedovoljno poznatim detaljima financijskog “spašavanja” posrnule grčke ekonomije od strane Trojke te o usporedbi grčke situacije s onom u kojoj se našla Njemačka nakon Drugog svjetskog rata.

Originalni članak možete pročitati ovdje, a mi ga prenosimo u cijelosti.

Zašto bi europski porezni obveznici trebali platiti grčke račune

06.02.2015. 09:51, Što pobjeda Syrize znači za Grčku, a što za EU?

Njemačka samo želi  čiste račune. Tako Njemačka vidi samu sebe. Svatko neka plati što je potrošio. Ako je Grčka posudila i potrošila više nego si je mogla priuštiti, treba snositi posljedice. Zašto bi njemački i europski porezni obveznici plaćali grčke račune?

Ako i sami dijelite ovo mišljenje vjerojatno bi vas iznenadilo saznanje da su se europski porezni obveznici njemačkih računa možda naplaćali i više nego grčkih.

U godinama prije krize njemačke su se banke, davanjem rizičnih pozajmica, opasno izložile na europskoj periferiji . Do kraja 2009. godine, prema podacima BIS-a (Bank of International Settlements), one su nakupile 600 milijardi eura potraživanja u Grčkoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj i Irskoj (GIPSI). To je bilo više od ukupnog kapitala njemačkih banaka.

Kada su EU, ECB i IMF sanirali posrnule dužnike, sanirali su i njemačke banke (kao uostalom i njemačke porezne obveznike koji bi morali rekapitalizirati te banke da im „južni“ dug, kojem su se neodgovorno izložili, nije vraćen). No, za razliku od pomoći „jugu“, koja je ispregovarana i uvjetovana rigidnim mjerama „štednje“, pomoć njemačkim bankama je automatska. Tako funkcionira europski monetarni sustav (dužnicima pregovori, vjerovnicima automatizam).

Naime, odljev novca iz bilo koje zemlje automatski nadoknađuju sve centralne banke euro zone, u obliku zajmova njenoj centralnoj banci. Tako su se u bilanci Bundesbanke umjesto potraživanja prema Grčkoj pojavila potraživanja prema zemljama euro zone. (I ne samo to. Za razliku od potraživanja privatnih banaka, potraživanja Bundesbanke samo su dijelom njemačka odgovornost. Taj dio iznosi 28%, što je udio Bundesbanke u ECB-u.)

Nije lako precizno odrediti koliko je Njemačka profitirala od europskog spašavanja njemačkih banaka. Indikator bi mogla biti potraživanja Bundesbanke prema ostalim centralnim bankama euro zone. Od 2009. do travnja 2012. to je 470 milijardi eura. Radi usporedbe, Grčka je u tom razdoblju za rekapitalizaciju svojih banaka dobila zajmova u iznosu od 340 milijardi eura. (Od toga samo 15 milijardi direktno iz Njemačke, ostalo je stiglo iz ECB-a i IMF-a.)

Ova ogromna promjena u financijskoj izloženosti Njemačke ima i važne političke implikacije. Prije nego su njemačke banke povukle svoje fondove iz Grčke prijetio im je ogromni gubitak u slučaju Grčke ogluhe  na dug (ili pak njenog izlaska iz eura). Sada su mogući gubici (budući da ništa na „jugu“ nije uistinu riješeno) raspodijeljeni na cijelu euro zonu. Zato tek od 2012. možemo čitati službene njemačke izjave o euro zoni „koja je danas mnogo bolje pripremljena za grčki izlaz iz eura“.

U međuvremenu stvari se dalje razvijaju. Postalo je bar donekle jasno da je osim automatizma za vjerovnike potreban i neki automatizam za dužnike. Tako su nastali ESM (European Stability Mechanism) i Draghijev OMT (Outright Monetary Transactions). Prvi je prilično razvodnjen odlukom njemačkog ustavnog suda da svaki njegov korak koji uključuje Njemačku mora dobiti privolu Bundestaga. Naravno da je automatizam time pokopan.

OMT do danas nije aktiviran jer nitko ne zadovoljava uvjete. Navodno bi ih mogli zadovoljiti Grčka i Cipar u ovoj godini. Vidjet ćemo. Naravno i OMT je (sredinom 2013.) završio na njemačkom ustavnom sudu, a posebno je zanimljiva izjava koju je povodom tog saslušanja na ustavnom sudu deponirala Bundesbanka.

U njoj se otvoreno dovodi u pitanje mandat ECB-a da čuva integritet eura, tj. da sprečava njegovu propast. Poruka je jasna: spašavanje euro zone više nije glavni prioritet. Nadalje se dovodi u pitanje kredibilitet OMT-a (čak i prije njegove aktivacije) zbog ranijih političkih intervencija u slične automatizme. Ironija je da se kao primjer navodi postupanje u grčkom slučaju, koje je išlo na ruku baš njemačkim bankama.

I na kraju Bundesbanka postavlja ključno pitanje: treba li se uopće popravljati slomljeni mehanizam transmisije kamatnih stopa u euro zoni (iako, ovako slomljen, dovodi do toga da jednako uspješne kompanije plaćaju kamatu od 2% ili 7%, ovisno o tome jesu li npr. u Njemačkoj ili Španjolskoj).

Ne razumije li Bundesbanka da slom transmisije kamata vodi k razbijanju zajedničkog tržišta? Sumnjam. Mislim da eksperti Bundesbanke to savršeno dobro razumiju. Prije će biti da Bundesbanka politički nepopularnu ideju o razbijanju euro zone želi učiniti bar donekle prihvatljivom. Naravno, Bundesbanka nije njemačka vlast, ali ne treba zaboraviti da je važan dio te vlasti.

Što se tiče najnovijeg QE plana super Maria i on je donesen pod njemačkim uvjetima bundes Jensa. Za masovnu kupovinu državnih obveznica odgovorne će biti nacionalne centralne banke a ne ECB (i tu prestaje svaka sličnost s američkim i britanskim QE).

Kako stvari stoje s Grčkom poslije svih ovih euro-njemačkih poteza?

Svakome tko je napravio proračune o naplativosti grčkoga duga (koji je trenutno 170% grčkog BDP-a) potpuno je jasno da je on nenaplativ bez socijalnih potresa koji bi ozbiljno doveli u pitanje same temelje demokracije. U tom smislu je pobjeda Syrize logičan demokratski odgovor na politiku Bruxelesa i Berlina.

Gotovo je nevjerojatno da bilo kakvo olakšanje Grčkoj odbijaju baš Nijemci koji su takvo urušavanje demokracije doživjeli zbog jednako nenaplativih Versailleskih reparacija. (Keynes je upozoravao da plaćanje reparacija neće trajati duže od par godina, jer je nehumano i nije u duhu vremena. Nisu ga poslušali. Demokratski duh vremena zamijenjen je totalitarnim, a ostalo je povijest.)

Greška nije ponovljena poslije Drugog svjetskog rata. Umjesto otplate ratnih reparacija Njemačka je dobila Marshalov plan.

Pored toga, dugovi koje je Njemačka nakupila u obnovi (kreditori su joj između ostalih bili Grčka, Španjolska, Egipat i Pakistan te naravno SAD, Velika Britanija i Francuska) činili su 25% njenog BDP-a. I na toj 25% razini duga postojala je bojazan da bi dugovanja mogla urušiti njemačku ekonomiju, pa su kreditori u Londonu 1953. godine Njemačkoj otpisali 50% duga.

Europa je danas daleko od poratnih užasa 40-tih i 50-tih godina prošloga stoljeća. Neizmjerno je bogatija i s lakoćom može riješiti grčki problem. No, pitaju se (možda najglasnije) njemački građani i političari: Zaslužuje li Grčka tu pomoć? Pa ljudi moji, Grčke su se vlasti ponašale grozno, kao i grčki tajkuni, a nepravedno su profitirali i mnogi grčki građani!

Možda pomoć i ne zaslužuju, no što je zaslužila Njemačka 1953. s obzirom na neopisivo grozna ponašanja njihovih bivših vlasti, tajkuna i građana?

Kao i u slučaju Njemačke iz 1953. godine, pitanje je trebaju li Grčkoj olakšice u situaciji u kojoj jest i trebaju li joj kreditori te olakšice dati.

Kao što ih je trebala Njemačka 1953. godine (da bi mogla izgraditi novu demokratsku i prosperitetnu Njemačku) tako je danas treba i Grčka. Njemački kreditori su to razumjeli 1953. godine. Nevjerojatno je da Njemačka to danas ne razumije. Njemačka koja je čak u istoj političkoj zajednici s Grčkom (što njemački kreditori 1953. nisu bili s Njemačkom).

(Grčka uostalom neće ni  tražiti otpis dijela svojega duga, nego tek dugoročnu otplatu s razumnom kamatom, eventualno vezanu uz gospodarski rast.)

Naravno, dužničke olakšice neće riješiti grčke ekonomske i političke probleme ali su sigurno nužni uvjet da se oni počnu uspješno rješavati.

Ključne riječi:

ekonomska kriza, Grčka, Njemačka, Trojka, vraćanje dugova, Zvonimir Šikić