Neprijateljstvo socijalnih partnera

Izrazito aktualan tekst iz novog broja Objektiva analizira detalje odnosa Vlade RH i sindikata javnih službi, dezinformacije i neistine plasirane tijekom i nakon pregovora o izmjenama TKU, te ekonomske i svjetonazorske probleme u pozadini priče.

Iako je u medijima ovih mjeseci intenzivno prisutna tema pregovora Vlade i sindikata oko ukidanja božićnice, regresa i jubilarne nagrade, veliki dio javnosti još uvijek nije razumio bit sukoba. Stoga se nadam da ću ovdje fokusiranjem na najvažnije, unatoč zasićenosti s temom, ostati zanimljiv i uspjeti čitatelju Objektiva razjasniti i pojednostaviti problem.

Danima se uporno i masovno proizvodi neistinita predodžba o tome kako četiri sindikata iz prosvjete, znanosti i zdravstva ne razumiju probleme zemlje, gospodarstva, privatnog sektora i ne suosjećaju s radnicima i nezaposlenima jer nisu spremni na odricanje od naknada koje radnici u privatnom sektoru navodno nemaju niti o njima mogu sanjati. Ta impresija posljedica je fašističkih propagandnih tehnika Jutarnjeg lista, Globusa ali i drugih glasila u funkciji ideologije kapitala. Pri tome se odgovornost za takvu našu bešćutnost i ne adresira na spomenute sindikate, već isključivo na čelnike sindikata, a čak niti na njih sve u istoj mjeri, već najviše na Ribića kao demijurga zla koji spriječava spas Hrvatske. Kerberi iz Jutarnjeg lista svode 66 tisuća članova sindikata, stotine naših aktivista i više desetaka članova tijela odlučivanja u sindikatima na klonove jednoga čovjeka.

Pri tome se za pozitivan primjer uzimaju čelnici ostalih sindikata državnih i javnih službi koji su navodno tu svijest pokazali. Neki od njih su isticali da su potpisali odricanje od naknada jer „danas nisu u pitanju božićnice već 50 tisuća radnih mjesta“. Drugi su se hvalili kako oni misle i na druge, a ne samo na sebe, što sugerira da mi mislimo obrnuto.

Činjenice su drugačije. Naša četiri sindikata također su bila spremna odreći se ovih naknada u 2012. i 2013. godini. Nije u tome spor, iako se ta banalna istina stalno izokreće. Spor je u tome što smo mi tražili povrat istih kada se gospodarstvo i javne financije oporave, a drugi sindikati to nisu. Ako se ljudi odriču svojih prava danas onda je moralno i pravedno da im se to vrati sutra kada svima u zemlji bude bolje jer su i oni tim odricanjem oporavku pridonijeli. Time se iskazuje poštovanje zaposlenicima i čuva razina postojećih prava a odustajanje od njih postaje privremeno, a ne trajno, na što su pristali ostali sindikati.

Nadalje, kao socijalno osjetljivi ljudi, naša bi se četiri sindikata sigurno, i bez zahtjeva za povratom, odrekli tih naknada privremeno kada bismo bili sigurni da će se uslijed njihovog ukidanja otvoriti i jedno radno mjesto u industriji. Naprotiv, uvjereni smo da će ukidanjem tih naknada zapravo doći do zatvaranja radnih mjesta, jer će milijardu kuna, koliko vrijede sve te naknade zajedno samo u 2013., biti manje u potrošnji na tržištu, što će utjecati na povećanje zaliha i na koncu do zatvaranja trgovina, tvrtki i radnih mjesta. Uslijed toga slijedi manja potrošnja, manja masa prikupljenih poreza i ponovno proračunska neravnoteža i rast deficita. Priča se ponavlja. Tada, radi novostvorenog deficita potrebno je novo smanjenje prava radnika. Primjeri niza zemalja na to upućuju.

Naši neupućeni sindikalni kolege, koji s divljenjem više slušaju solilokvije Slavka Linića, tehnokrata i operativca (makroekonomski neapdejtiranog), nego nas sindikalce, naivno misle da je ovo bilo zadnje posezanje u prava ljudi. Oni se ne oslanjaju na argumente svjetskih sindikata i plejade ekonomskih mislilaca današnjice i nobelovaca, kao da je Linić sindikalni ideolog. Na žalost, ti su sindikalci bez samosvijesti u tom dijelu da bi razumjeli zbivanja i kao takvi u javnim istupima koriste neoliberalne argumente u pokriću svoje sindikalne impotencije.

Zašto smo onda uopće pristali i na privremeno odricanje ako će ono dovesti do gubitka radnih mjesta? Održanje kreditnog rejtinga zemlje jedini je smisleni argument u korist trenutnog odricanja. Dakle, i nama se čini da su naše naknade trenutno važne za zemlju, ali onda nije jasno kako će one biti isto toliko važno kada izađemo iz krize, pa se tada ne mogu ljudima vratiti. Mislim da je čitatelju jasna intencija ove „socijaldemokratske“ vlasti koju smo mi naravno prepoznali: smanjivanje prava ljudi na dugi rok, radi smanjivanja javne potrošnje i povećanja konkurentnosti zemlje. Ta atavistička politika predstavlja rastakanje socijalne države. Čak i Svjetska banka nedavno upozorava da rješenje javnog sektora ne mora biti u smanjivanju troškova već u povećanju učinkovitosti, navodeći Švedsku kao primjer zemlje, čija ogromna javna potrošnja potiče rast.

Ponovimo. Naša su četiri sindikata pristala na odricanja danas. Međutim, zahtjev za povratom oduzetih naknada Vlada je odbila. Mi bez te kompenzacije nismo ni smjeli, ni mogli, ni htjeli smanjiti trajno razinu prava našim članovima, a da ih o tome ne pitamo. Mi smo se odlučili na referendum.

Uslijedila je nezapamćena reakcija, odmazda u vidu smanjenja plaća prosvjetarima po drugom osnovu, i to samo zato što smo mi odlučili pitati članove o njihovim pravima. Taj protudemokratski, necivilizirani i neljudski postupak pretvorio je socijalno partnerstvo u socijalno neprijateljstvo.

Na svu sreću, sindikati su ovih godina stvorili mrežu prava, ugovora i propisa iz koje se vlast ne može iskoprcati bez pravnih posljedica. Vlast će nas još trebati, ali uslijed svoje bahatosti o tome pojma nemaju. Očekivat će kooperativnost od onih koje su ponizili i šikanirali.

Zagreb, 24. kolovoza 2012.

Vilim Ribić

Ključne riječi:

kolektivni ugovori, kolumna Vilima Ribića, pregovori, socijalni partneri, temeljni kolektivni ugovor, Vlada RH